Kako je nastavnik tjelesnog postao vojnik: Heroj iz Vukovara ispričao nam je svoju priču
Povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje razgovarali smo sa Sinišom Cvijanom, nastavnikom Tjelesnog i braniteljem iz Vukovara. Cvijan nam je ispričao kako je od nastavnika iznenadno postao vojnikom, kako je izgledao povratak u školu nakon rata i zašto smatra da podjela učenika u vukovarskim školama nije dobra.
Siniša Cvijan | Foto: Privatna arhiva, Unsplash
Siniša Cvijan danas predaje u Osnovnoj školi Siniše Glavaševića u Vukovaru, nazvanoj po novinaru koji je do svoje smrti izvještavao o vijestima iz grada pod opsadom. Prije 34 godine Cvijan je radio u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića, a u godinama prije rata nije ni slutio da će morati stati u obranu svog grada. U samo par tjedana, neplanirano, od profesora je postao vojnikom.
Cvijan nam je rekao da je predavao sve do zločina u Borovu selu, kad su pobunjeni Srbi ubili dvanaestoricu hrvatskih policajaca. Zločin se dogodio početkom svibnja, a nakon toga lokalne vlasti su zaključile da je daljnje održavanje nastave odviše rizično. Cvijan kaže da su nastavnici još nekih mjesec dana nakon toga dežurali u praznim školama. Dodaje da se od tad nastavnici srpske nacionalnosti više nisu pojavljivali u školi.
‘Samo nas šesnaest iz velike skupine je uspjelo izaći’
Nakon tih ubojstava snage Jugoslavenske narodne armije bile su razmještene za rat, a Vukovarcima je bilo jasno da će morati organizirati obranu grada. U narednim mjesecima, prije opsade Vukovara, srbijanske paravojne snage i lokalne milicije često potpomognute resursima JNA, minirale su područja u istočnoj Slavoniji i postavljala blokade, a hrvatski dragovoljci pripremali su se za eskalaciju sukoba.
– 1. lipnja sam i ja napustio školu i priključio se za nastavak obrane. Već tada su se organizirala dežuranja po punktovima, a onda se dijelilo i oružje za obranu. Priključio sam se vojsci kao dragovoljac, svi nastavnici koji su išli u vojsku išli su dragovoljno. Neki su otišli iz grada, ali ja sam ostao tu s obitelji, priča hrabri nastavnik Tjelesnog.
Živio je kod Slavije u blizini Vodotornja koji je postao simbol grada. Ondje se jako blizu nalazila vojarna gdje su se organizirali dragovoljci koji su stali u obranu grada. U jednom trenutku postali su svjesni da će grad pasti i da im je jedina nada u pokušaju proboja iz grada.
– Nismo znali što će se događati, sve je bilo spontano. Grad se pokušao organizirati, no što smo mi mogli napraviti – morali smo se braniti, tu su bile naše obitelji. Nismo imali neka velika očekivanja, no pokušali smo nešto napraviti. Stizale su razne informacije i već smo bivali lagano ogorčeni. No morali smo nastaviti dalje, nije bilo popuštanja. Mislili smo da će doći pomoć izvana, ali nije, ostali smo okruženi u gradu, napala nas je prejaka sila i više se nismo mogli braniti. Neki ljudi su ostali, mislili su da kad budu zarobljeni da će sve biti u redu. Mi smo uspjeli pobjeći u proboju, no neki su tad nestali. Pješačilo se kroz neprijateljske linije, skrivali smo se. Samo nas šesnaest iz jedne velike grupe je uspjelo izašli. Neki su izašli par dana kasnije, neki malo prije, no većina je ostala zarobljena. I ranjenici su ostali u bolnici, a znate kako je to završilo, prisjeća se Cvijan velike tragedije.
‘Obnovili su samo jednu školu u koju su išli svi učenici’
Uspjeli su izaći iz grada i krenuli u smjeru Vinkovaca. Postali su prognanici iz vlastitog grada, a Siniša Cvijan još je neko vrijeme ostao u vojsci. Kaže da je u jednom trenutku izašao iz službe, pa se opet priključio. Tek nakon mirne reintegracije, 2000. godine odlučio se vratiti na nastavu. Kaže da iako je u hrvatskoj vojsci bio više od godine dana nije htio u braniteljsku mirovinu. Prvo se vratio u matičnu školu Ivan Goran Kovačić, kasnije je radio u V. osnovnoj školi, a sad je u OŠ Siniše Glavaševića. Kaže da su nakon rata djeca itekako bila potresena, ali život je morao nastaviti.
– Sve im je to bilo čudno. Neki su imali veće traume. Onima koji su bili mlađi tijekom rata nepoznato je što se zapravo događalo. Nastava se organizirala još u vrijeme reintegracije, no obnovili su samo jednu školu u koju su išli svi učenici. Posvuda su bile ruševine. Nije bilo baš ugodno, a čekali smo i da se vrati struja, prisjetio se povratku na nastavu.
Priča nam da su djeca znala da je bio branitelj jer je bio u raznim prilozima na televiziji. Odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u domovinskom ratu. Iako je iskusio najteže trenutke rata, smatra da bi se mladi danas trebali odmaknuti od mračne prošlosti.
‘Trebalo je razrede odmah nakon reintegracije spojiti’
Nakon rata u škole u Vukovaru uvedena su srpska odjeljenja razreda. Stjepan Jelica priča da su se nastavnici onda opredijelili u kojim će odjeljenjima predavati. Kaže da je tad taj sustav bio relativno u redu. No isti sustav postoji i dalje, a Cvijan smatra da takav sustav održava nepotrebnu segregaciju. U Osnovnoj školi Siniše Glavaševića i dalje postoje hrvatski i srpski odjeli, a isto je i u Osnovnoj školi Ive Andrića i u Osnovnoj školi Dragutina Tadijanovića.
– Ne mislim da je to baš dobro. Trebalo je razrede odmah nakon reintegracije spojiti. Da su Srbi htjeli biti odvojeni mogli su graditi svoje škole, jer nema smisla da su djeca odvojena po školama. Uostalom u hrvatskim odjelima ima dosta srpske djece, jer roditelji ne moraju djecu upisati u srpski odjel ako su po nacionalnosti Srbi. Uostalom i oni uče Hrvatski jezik, tu nema neke velike razlike, smatra naš sugovornik.
Ispričao je da s njime na sportska natjecanja jednako idu učenici hrvatske i srpske nacionalnosti i da se tu nikad nije radila razlika, ekipe su uvijek bile mješovite. Prošle je godine dobio priznanje Hrvatskog školskog sportskog saveza za vrijedan rad i doprinos razvoju školskog sporta. Ovaj branitelj nije stao na požrtvovnom činu koji je dao za svoj grad, već iz godine u godinu doprinosi dobrobiti djece kojoj predaje i zajednici u kojoj živi.
– Prošlost je prošlost, sad bi trebali nastaviti u nekakvu bolju budućnost. Puno toga ovisi o roditeljima, ja među djecom ne vidim neke velike podjele. Nisam baš neki skeptik, ali ova situacija u društvu ide na neku krivu stranu. U prošlosti smo imali toliko problema i sad se opet nešto mudruje, za kraj je aktualnu političku klimu komentirao naš sugovornik.
Pridružite se našem Instagram kanalu.
