Dan prije početka štrajka, davnog 9. listopada, objavili smo tekst profesorice Tamare Šoić ‘Štrajk za život obrazovanja‘, koji su prenijeli brojni mediji. Profesoricu smo zamolili da posljednji dan napiše novi tekst, svojevrsni osvrt na proteklih 36 radnih dana štrajka.
U nastavku slijedi tekst ’36 dana ponosa, dostojanstva i jedinstva’
Profesorica Tamara Šoić
36 dana ponosa, dostojanstva i jedinstva.
9. listopada 2019., dan prije nego će započeti jedan od najdužih i najjedinstvenijih štrajkova u povijesti ove zemlje – napisala sam jedan tekst.
Tada još nisam imala pojma u što krećemo, što nas čeka i kako će sve završiti.
Napisala sam da smo apatični, bezvoljni, da smo dignuli ruke od svega i da nas jednostavno nije briga.
I to je u tom trenutku bila istina.
A onda je krenulo.
Najprije cirkularno.
Pratili smo kako štrajkaju druge županije, hrabrili jedni druge, podržavali i pripremali se.
Nije bilo lako javnosti objasniti zbog čega njihova djeca ne idu u školu.
Svi su znali sve o štrajku, samo nastavnike nitko nije pitao što oni misle o svemu.
U emisijama nacionalne televizije, prodefilirali su razni ministri, zamjenici ministara, čelnici sindikata, predstavnici županija, saborski zastupnici, ali tek pojavom nastavnice njemačkoga jezika, Ivane Valjak Iliić – javnost je napokon mogla čuti što nas muči. Zbog čega su naše učionice prazne.
Sve nakon toga išlo je domino-efektom.
Pokrenuta je fb grupa «Podrška roditelja nastavnicima u štrajku».
Grupa je u samo nekoliko dana prikupila preko 80 000 članova.
Javnost je bila na našoj strani.
Sada je odjednom Hrvatsku zanimalo što imamo reći.
I rekli smo.
Istresli smo ono što nas godinama muči, vikali smo, ljutili se, pripremali za prosvjed, izrađivali u svojim zbornicama transparente i bili zajedno.
Tri velike nastavničke grupe, udružile su se i pozivale ljude neka ustraju.
A onda je, 15. studenoga, mladi ministar Aladrović pobjedonosno uzviknuo kako štrajk neće biti plaćen. Sa strahom smo dolazili u zbornice, pribojavali se i prebrojavali tko će odustati.
A nije odustao nitko. Štoviše, neki koji su dotad bili neodlučni i skeptični, rekli su – DOSTA.
Mi nismo na prodaju.
Nakon toga, dogodilo se veliki prosvjed.
25.11. u Zagreb je pohrlila cijela Hrvatska.
Autobusi su kretali iz svih dijelova zemlje.
Danima smo se pripremali za taj prosvjed, danima smišljali duhovite natpise za naše transparente.
Prosvjed je bio slika jedne zdrave Hrvatske.
Hrvatske kojoj je stalo do budućnosti.
Hrvatske kojoj je stalo do vlastite djece. Prosvjed je pokazao da nismo ni apatični ni bezvoljni ni slabi.
Pokazao je da nam je stalo i da se ne namjeravamo predati bez borbe.
U naše su ime pregovarali većinski sindikati. Vjerovali smo im.
Bez prethodnih dogovora, poslali smo odgovor svim njihovim ponudama.
NE!
Gromoglasno, zborničko NE, odzvanjalo je internetskim prostorima.
Nikad nismo bili toliko ponosni.
Nikad nismo bili toliko hrabri, toliko jedinstveni i ustrajni izdržati do kraja. Postali smo sudionici nečega velikoga, nečeg što je nadraslo i sindikate i nas i sve nezadovoljstvo koje se godinama skupljalo u građanima ove zemlje.
Potpuno sigurni da svakim danom stvaramo povijest.
I stvarali smo.
Svakodnevnim dolaskom u školu, popisivanjem, izjašnjavanjem.
Od samog početka štrajka tražili smo samo jedno.
Povećanje koeficijenata 6,11.
Svima u sustavu!
Ali trebalo je najprije naš zahtjev ismijati pa ignorirati pa omalovažavati pa tek onda razgovarati i otkriti da novca ipak ima.
Sindikati su se zaklinjali kako neće tražiti ništa manje od 6.11 sve dok članstvo na to ne pristane.
A onda je došao 36., posljednji dan štrajka.
Pregovore smo iščekivali kao kraj najnapetijeg trilera.
Sve je stalo kada su naši predstavnici objavili kako je došao kraj tim mučnim i napetim pregovorima.
Tvrdili su da je postignut dogovor, najbolji za sve nas, zaboravivši pritom napomenuti samo jedan detalj – prodani ste.
Prodani ste jeftino.
Na tri rate.
Dobit ćete koeficijent koji ste tražili. Ali tamo negdje 2021. godine.
Doduše, ne baš svi.
Oni mali, nevidljivi ljudi iz zbornica, oni isti koji su s vama od prvog dana, koji vas podržavaju bez obzira na prijetnju naplate štrajka s njihove ionako besramno male plaće – neće dobiti isto što i vi.
Nisu vrijedni i nisu bitni. Nikome. Ni premijeru, ni sindikatima.
Jer što je 1% njihove članarine? Što je 1 bijedni postotak njihovih plaća u tom moru novca koji se svakog mjeseca slijeva u sindikalnu blagajnu?
Ništa.
Postignut je na tzv. kompromis bez izjašnjavanja članstva.
Vjerovali smo ljudima koji nisu u našim cipelama i koji su zaboravili kakav je to osjećaj uspinjati se školskim hodnicima, stati ispred 25 učenika, kuhati, spremati, čistiti, sastavljati platne liste, rješenja o tjednim zaduženjima, godišnjim odmorima…jednostavno, vjerovali smo ljudima kojima nikad nismo trebali vjerovati.
Opet su nas izdali i opet će nas izdati. Samo zato jer smo im to dopustili.
Nakon današnjeg dana više ništa neće biti isto.
Ni mi. Ni oni.
Skinuli smo maske.
Oni svoje maske i nisu trebali nositi, ali sada će barem biti lako.
A mi smo svoje maske, maske one apatične, bezvoljne mase s najvećim zadovoljstvom odbacili i pokazali javnosti lice.
Da, to smo mi.
Nastavnici ove zemlje.
Ljudi koji su u stanju smisliti najduhovitije i najmaštovitije parole na svijetu, ljudi koji se ne boje ucjene.
Ljudi koji su glasni i koji će bez imalo straha, uvijek kada god treba izaći iz svojih učionica i ovoj zemlji pokazati da može na njih računati.
Bez obzira na ludilo, izdaju i nepravdu u koje nepovratno tonemo.
36 dana ponosa, dostojanstva i jedinstva.
A sutra kada budem trebala ući u svoj razred, ući ću ponosno i reći – ja sam nastavnica.
