Pretraga

U sjeni tragedije u Zaprešiću, razgovarali smo s učenicima koji su državni prvaci u pružanju prve pomoći

A- A+

Poznavanje prve pomoći izuzetno je važno. Nikada ne znamo kada će nam zatrebati, a osobi kojoj je potrebna ovim se znanjem može spasiti ono najvrjednije, a to je život. Dobitnici ovogodišnjeg Oskara znanja iz natjecanja mladih Hrvatskog crvenog križa rijetki su učenici koji uistinu znaju pružiti prvu pomoć, pa smo odlučili porazgovarati s njima te su nam otkrili što misle o tome koliko ljudi uistinu znaju nešto o ovome.

Dobitnici natjecanja mladih Hrvatskog Crvenog križa iz V. gimnazije u Zagrebu / Foto: Privatna arhiva

Smrt mladića u Zaprešiću kojem Hitna pomoć nije mogla pomoći kada se srušio na cesti još nas je jednom podsjetila na izuzetnu važnost poznavanja prve pomoći. Tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja ove se teme učenici ne dotaknu, a prvi pravi susret većini se dogodi kada krenu u autoškolu.

Jedni od rijetkih učenika koji znaju jako puno o pružanju prve pomoći su oni koji se odluče pridružiti natjecanju mladih Hrvatskog Crvenog križa. Oni o teorijskom znanju o Pokretu Crvenog križa, poznavanju ljudskih prava i prava djeteta te o prvoj pomoći uče izvan redovite nastave te odlaze prvo na gradsko, potom na županijsko i državno natjecanje.

Pripremaju se subotama, a pomažu im učenici viših razreda

Natjecanja mladih HCK održavaju se od 1996. i na njima je do sada sudjelovalo više od 120 tisuća učenika osnovnih i srednjih škola. Najveći broj volontera pridružuje se Hrvatskom Crvenom križu upravo nakon natjecanja mladih.

Pobjednici ovogodišnjeg državnog natjecanja (u srednjim školama) i dobitnici Oskara znanja su učenici drugog razreda V. gimnazije u Zagrebu. Za natjecanje su saznali u školi, budući da V. gimnazija svake godine sudjeluje na njemu. Njih šestoro bili su zajedno u timu: Klara Radić, Leonarda Šmigmator, Tea Šinka, Paula Polenus, Anja Žužul i Luka Sever.

  • – Pripremali smo se subotama u školskoj dvorani. Tada su nam mentori bili trećaši i četvrtaši iz prijašnjih ekipa prve pomoći naše škole, a za državno u zagrebačkom Crvenom križu gdje su nas pripremali volonteri ZgCK, rekla nam je Tea.

Na natjecanju ekipe pišu testove o prvoj pomoći (pp) i o povijesti CK i HCK te rade jedno radilište (na državnom dva) s ozljedama koje sami trebaju sanirati i jedno radilište na kojem se radi reanimacija.

O prvoj pomoći znaju bolje od odraslih, a žao im je što nema više radionica za građane na tu temu

Izdvojeni članak

Dokaz da mladi nisu toliko bezobzirni koliko stariji tvrde: Zagrebački srednjoškolci pronašli način i odlučili pomoći zlostavljanim ženama

– Za natjecanje smo učili od početka teoriju i praksu, tj. kako sanirati ozljede koje bi nam mogle biti na natjecanju (od lakših kao rane, do težih poput skidanja kacige osobi u besvjesnom stanju). Zatim smo učili kako osobi pružiti psihosocijalnu pomoć, dakle umiriti je nakon neke nesreće, objasniti joj što trebamo napraviti kako bismo joj pomogli i slično, objasnila nam je Tea.

Znanje ovih učenika o prvoj pomoći sada je uistinu veliko i o tom znaju puno više od svojih vršnjaka, ali i od nekih starijih osoba. Možda je zato pomalo suludo što nemaju položenu prvu pomoć, pa će kada krenu u autoškolu morati izaći na ispit prve pomoći iako neće trebati dolaziti na satove.

– Prva pomoć je jako bitna jer se i najmanjim znanjem o njoj može nekome spasiti život. Koliko vremena provodimo učeći neke sitnice za druge predmete, mislim da bismo svi trebali naći vremena na satu tzk/bio/sro za proći barem neke postupke, ako ne i sve. Svi bismo trebali znati pomoći osobi koja se guši, koja je u besvjesnom stanju i kojoj ne radi srce i ne diše, tj. onoj kojoj je potrebna reanimacija, smatra ova učenica koja je tek završila 2 razred srednje škole.

Na pitanje o tome što misli kakvo je općenito poznavanje prve pomoći odgovara da većina ljudi kaže da znaju pomoći kod gušenja za stolom i odmah lupaju osobu po leđima, ali da to nije prvi korak i već kod takvih osnovnih stvari griješe.

– Neki znaju puno, a neki ne. Kada se to pita osobe starije od 18, većina ih kaže ‘pa da učili smo to kada smo polagali vozački’, ali pitanje je znaju li to stvarno. Ja bih se i sama na trenutak prepala kada bih nekome stvarno trebala pomagati, ali onda bih odmah instinktivno krenula jer mi je sada to već postala rutina, a kako bi onda bilo osobama koje su prije 20 godina položile vozački i nisu se, kao mi, 9 mjeseci pripremali i svake vježbe prolazili većinu ozljeda? Ne bi baš znali puno. Najviše mi je žao sto nema nekih otvorenih radionica o pružanju prve pomoći. Znam da se u Zagrebu dva, tri puta godišnje napravi takvo nešto na Tomislavcu, ali mislim da to nije dovoljno, zaključila je Tea s kojom se slaže cijeli tim.