Od 522 najboljih nastavnika u državi, čak sedmero ih je iz ove škole: ‘Najdraži dio posla ulazak je u učionicu’
Srednja škola ban Josip Jelačić iz Zaprešića može se pohvaliti iznimnim uspjehom — čak sedmero djelatnika nagrađeno je povodom Dana učitelja, u sklopu državne nagrade za najuspješnije odgojno-obrazovne djelatnike. Po brojčanosti nagrada ove je godine na samome vrhu. Pri vrhu su bili i ranijih godina, a mnogi nastavnici škole napreduju u viša zvanja. Ondje učenici ocjenjuju nastavnike, nastavnici ravnatelja, a ključem uspjeha u SŠ bana Josipa Jelačića smatraju i kvalitetan timski rad te ulaganje u stručni razvoj nastavnika.
Srednja škola ban Josip Jelačić u Zaprešiću; Zdravka Kramarić (desno gore) i Alan Labus (desno dolje) | foto: Grad Zaprešić/Veleučilište Baltazar/privatna arhiva
Povodom Dana učitelja 522 najboljih odgojno-obrazovnih djelatnika dobilo je nagradu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. Oni koji su pažljivo pregledali popis mogli su uočiti da se uz imena nagrađenih djelatnika čak sedam puta ponavlja jedno, ime Srednje škole ban Josip Jelačić u Zaprešiću. Gledajući pojedinačne škole, to je škola s najviše nagrađenih djelatnika u ovoj kalendarskoj godini.
Nagradu je dobilo šest profesorica: Željka Brezni profesorica njemačkog jezika, zatim Helga Kraljik, prof.profesorica engleskog i njemačkog jezika, Zdravka Kramarić, profesorica hrvatskog jezika, Ankica Šarić, profesorica engleskog jezika, Zvonimira Špoljar, profesorica sociologije, politike i gospodarstva i etike te Željka Winkler, profesorica povijesti i filozofije.
Učenici ocjenjuju nastavnike, nastavnici ravnatelja i stručnu službu
Nagrađen je i ravnatelj škole, Alan Labus. Kaže, smatra to velikim priznanjem za školu, potvrdom uspješnosti na učeničkim natjecanjima, maturi i međunarodnim projektima.
– Meni osobno to je priznanje da sam uspio u relativno kratko vrijeme, jer ustanova postoji svega 22 godine, a ja sam prvi i jedini čelnik od početka, izgraditi potentan i konkurentan kolektiv, čiji angažman garantira u kontinuitetu i dobre upisne rezultate, kaže Labus.
Zanimljivo, ovoj školi već od samog početka postoji vrednovanje djelatnika. Upravo to, ističe Labus, ključ je ostvarenja ovakvih rezultata.
– Presudno je bilo što smo mi i prije uvođenja zakonske obveze, u ranim dvijetisućitima, otpočeli sa samoevaluacijom unutar ustanove, gdje su učenici vrednovali rad nastavnika, a nastavnici rad stručnih službi i ravnatelja, uz vrlo važnu permanentnu financijsku podršku stručnim usavršavanjima nastavnika. Tako smo mi razvijali kompetitivnost i izvrsnost, a rezultat toga je da mi danas u školi od 70 nastavnika imamo njih 20 koji su napredovali u mentore, savjetnike ili izvrsne savjetnike, osmero ih vodi županijska stručna vijeća. I, posljedično, u svih sedam godina nagrađivanja od strane resornog ministarstva, mi smo po broju nagrađenih u prve tri škole, ističe Labus.
Sva ta priznanja, naglašava, daljnji su poticaj za nastavak kvalitetnog rada cijelog kolektiva, a smatra to i preporukom učenicima i roditeljima za upis SŠ bana Josipa Jelačića.
Nastavnica: ‘Najdraži dio posla ulazak je u učionicu među mlade. U učionici se brže misli i sporije stari’
Već sedmi puta, dakle otkako se nagrada najboljim prosvjetarima dodjeljuje, primila ju je profesorica Zdravka Kramarić.
– Rezultat je to rada koji se pretače iz kuće u školu i obrnuto, a da se pritom ne razmišlja o brojanju bodova. To se jednostavno dogodi jer sami sebi podižete ljestvicu i postavljate nove ciljeve u radu s učenicima. Tome itekako pridonose mnogobrojni kolege s kojima se odlično timski radi i podrška škole za nove ideje, navodi profesorica Kramarić.
Zanimalo nas je i što je motivira u radu koji dovodi do ovakvog uspjeha.
– Kao i svakom nastavniku, učenici su najveća motivacija i više od toga ni jednome prosvjetaru ne treba. Pokreće me znatiželja i prema učenicima i prema kolegama s kojima jednako tako volim dijeliti svoja znanja i iskustva. Motivira me i sloboda u oblikovanju načina na koji ću raditi, ali i neizbježni životni razgovori u učionici koji se pretaču iz književnih djela te ljubav prema hrvatskome jeziku, naglašava Kramarić.
Prilikom svečane dodjele razgovarali smo s nekima od nagrađenih nastavnika. Tom smo im prilikom postavili pitanje koji im je dio nastavničkog posla najdraži. Isto pitamo i profesoricu Kramarić, a zanimalo nas je i što bi voljela da se u tom poslu u budućnosti mijenja.
– Najdraži dio posla ulazak je u učionicu među mlade. Rastući i kao nastavnik, ali i kao roditelj, svaka je faza toga rada novo uzajamno učenje. U učionici se brže misli i sporije stari. Veliki je izazov raditi s mladima, naročito u današnje vrijeme svojevrsnoga digitalnog otuđenja. Radeći kao nastavnica hrvatskoga jezika, ali i kao voditeljica Učeničke zadruge Ban te njezine Keramičke sekcije, upoznala sam mnogo zanimljivih nastavnika i nastavnica koji dišu slično kao i ja unoseći u učionicu svoja profesionalna i privatna znanja te interese. To otvaranje potrebno je svakom nastavniku da bi stvorio mrežu suradnika, bilo u učionici, bilo među kolegama. U ovih dvadesetak godina prošla sam mnoge reforme i nastojim držati glavu iznad vode što je ponekad vrlo teško. Iscrpljujuće su promjene koje neprestano proživljavamo, a spremni sam raditi na njima, no provedba u učionici nije uvijek onakva kakvom smo je zamišljali. Treba li se više uopće spominjati što bi svaki prosvjetar želio kao promjenu u društvu u kojem živimo? Računam da je ova nagrada neka trinaesta plaća koja u velikim korporacijama sjeda na račun bez obzira na dodatni trud i rad, kaže Kramarić.
‘Ne znam bih li se prijavila da sam u sustavu tek na počecima’
Zanimalo nas je i kako gleda na sustav nagrađivanja i napredovanja nastavnika, ali i zašto većina nastavnika odlučuje ne napredovati u viša zvanja. Kriterije nagrađivanja smatra jasnima, Pravilnikom za nagrađivanje propisano je što se točno vrednuje i koji su dokazi za to nužni. Smatra da su njeni kolege svake godine pri vrhu po brojčanosti nagrada upravo zato što ne rade za bodove. Prvi natječaj se samo dogodio i one se otada nastavljaju prijavljivati.
– Ne znam bih li se prijavila da sam u ovom srednjoškolskom odgojno-obrazovnom sustavu tek na počecima. Smatram da je za svaki posao potrebno sazrijevanje i taj jedan pravi trenutak otpuštanja svih strahova, slabosti i nesigurnosti. Prosvjetar danas prolazi teške bitke, sa svih ga se strana iskušava više nego ikada, prisutni su mnogobrojni pritisci, visoki zahtjevi struke i nas samih dosežu ponekad nedohvatljive visine. Uz sve to, potrebno je imati i malo sreće te odvažnosti da strastveno radiš ono što voliš. Ne mislim da sam u svom poslu uspješnija od onih koji se nisu prijavili, od onih koji nisu presložili svoje potvrde i izbrojili bodove. Samo sam na svoj način prihvatila što mi je život u ovom trenutku ponudio, pogledala na to kao na dobru priliku za promociju svojega raznovrsnog rada s učenicima upravo kao to čine i moji kolege i kolegice iz škole. Čini mi se da smo odabrali izvrsno jer na tom se vrhu zadržavamo već neko vrijeme, zaključuje Kramarić.
