Odgojiteljice iz vrtića izlaze na ulice, ovo su njihove priče: ‘Otvaranje bolovanja je bilo zabranjeno’
Odgojiteljice u vrtiću se pripremaju za prosvjed ove subote. Kršenje pedagoškog standarda, prevelike vrtićke grupe, u neki slučajevima i niža plaća od zakonski propisane, problemi su koje više ne mogu trpjeti. To vrijedi i za naše četiri sugovornice, sve već iskusne odgojiteljice. Sve vole svoj posao, ali neke navode i da su razmišljale o promjeni posla. Stres i problematiku rada nažalost ne mogu uvijek ostaviti na poslu, već to nose sa sobom i kući.
S lijeva nadesno: Martina Linić, Monika Vinković, Ivana Mavračić Miković i Petra Dragojević | Foto: Privatna arhiva/Pixabay
Odgojitelji u vrtićima u subotu izlaze na prosvjed u Zagrebu, a njihovi zahtjevi su jednostavni. Samo da se poštuje zakon i pedagoški standard za dječje vrtiće. Prevelike vrtićke grupe, nedostatak djelatnika, ponegdje i preniske plaće samo su dio problema s kojima se odgojitelji susreću. No, kako to izgleda iz osobne perspektive ljudi koji rade ovaj posao? Razgovarali smo s četiri odgojiteljice koje se sve redom spremaju za prosvjed u subotu.
Ivana, 14 godina u struci: ‘Željela bih vidjeti gradonačelnika da odradi takvu smjenu’
Ivana Mavračić Miković, već 14 godina radi u vrtiću te je trenutačno odgojiteljica u zagrebačkom vrtiću ‘Hrvatski Leskovac’. Oduvijek je željela raditi s djecom, a pritom je shvatila da upravo ‘odgojno-obrazovni djelatnici temelje jednog pojedinca za njegov život, što je zapravo velika odgovornost i moć u rukama’.
– Na prosvjed idem kao odgojitelj iz svoje struke, ali i kao roditelj jer želim podržati ljude koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju mog djeteta. Isprepliću se razne emocije, od sreće što smo se ujedinili, ali i tuge jer iz ovoga možemo vidjeti koliko zapravo odgovornima nije stalo do naše djece i njihovih uvjeta te zaposlenika koji rade s najranjivijom i najvažnijom populacijom. Žao mi je da se samo mi borimo za ovo. Da, tražimo bolje uvjete za naše radno mjesto, što je u prirodi svakog čovjeka, ali također smatram da ovo nije prosvjed samo odgojno-obrazovnih djelatnika već bi trebao biti i roditelja jer se time bore za bolje uvjete u kojima borave njihova djeca (…) Vrlo je teško utjecati na uvjete rada u našim vrtićima kao pojedinac. Mi možemo samo utjecati na osobni rast i razvoj sebe kao stručnjaka. Broj djece u skupinama određuje osnivač, oni ne razumiju strukturu i težinu onoga što odlučuju jer nikada nisu iskusili kako izgleda jedan dan u vrtiću s odlukama koje oni donose. Željela bih vidjeti jednog gradonačelnika, pročelnika ili bilo kojeg iz redova osnivača da odrade jednu smjenu u takvim uvjetima, objasnila nam je Mavračić Miković zašto ide na prosvjed.
Bolesti kralježnice, razina stresa, odgovornost…
Iako osobno ima plaću prema zakonu, navodi da joj je neshvatljivo da osnivači vrtića, gradovi i općine definiraju plaće umjesto Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. Zbog toga se uvjeti rada razliku od vrtića do vrtića, ovisno gdje se nalazi. Budući da su odgojitelji ‘struka odgoja i obrazovanja s visokim stupnjem stručnosti’, Mavračić Miković smatra da zaslužuju spadati pod nadležnost MZOM-a. No, smatra da Ministarstvo time pokazuju da su im odgoj i obrazovanje djeteta na toj razini nebitni.
Navodi da ima podršku ravnateljice vrtića koja suosjeća za svojim djelatnicima, zagrebačka odgojiteljica navodi i da su mogućnosti promjene radnih uvjeta djelatnika zbog svega ograničene u samoj instituciji u kojoj radi. Zbog problematičnih uvjeta, a na tragu aktualnog štrajka nastavnika, pozvala je ljude da si postave pitanje: što bi se dogodilo da vrtići na jedan dan zatvore
vrata?
– Stvarno bih željela da do toga ne dođe, ali mislim da bi to trebali učiniti kako bi svi shvatili koliko smo zapravo važni u sustavu u kojem smo nevidljivi. Razmišljala sam o promjeni struke, još uvijek razmišljam jer sam shvatila da ovi uvjeti nisu zdravi. Bolesti kralježnice, razina stresa, odgovornost, problematika koju ne ostavljate u vrtiću već ju nosite u svoje domove svojim obiteljima, htjeli mi to ili ne, ostavlja trag na našem zdravlju, a to si zaista ne želimo. Volim svoj poziv, živim ga, ali više volim svoju obitelj kojima želim biti zdrava, sretna i nasmijana, a to u ovim uvjetima stvarno ne mogu, otkrila nam je Mavračić Miković kako zbog uvjeta rada ima stvarne fizičke probleme.
Ivana Mavračić Miković | Foto: Privatna arhiva/pexels
Martina, pet godina u struci: ‘U jednom vrtiću otvaranje bolovanja je bilo zabranjeno’
Zbog odgovornosti prema svojoj struci na prosvjed dolazi i Martina Linić koja pet godina radi u Dječjem vrtiću Čavlić u mjestu Čavle. Odgojiteljstvom se počela baviti jer ju ‘posebno privlači jedinstveni dječji način promišljanja i sposobnost da svijet percipiraju na maštovit i kreativan način’. U svom vrtiću je trenutno povjerenica Sindikata odgoja i obrazovanja, medija i kulture. Istaknula je da su na zadnjim pregovorima uspjeli dogovoriti i potpisati aneks ugovora za osnovicu plaće od 947,18 eura. K tome, povećana su neoporeziva davanja za zaposlenike te uvedeno osiguranje od nesretnog slučaja. Ipak, iako je Linić zadovoljna svojim aktualnim radnim mjestom, sjećanja na loša prošla iskustva su joj još svježa.
– Trenutno radim u uvjetima koji su vrlo dobri i koji mi omogućuju da radim svoj posao kvalitetno. No, kroz dosadašnji rad susrela sam se i s potpuno suprotnim okolnostima. Broj djece bio je iznad propisanog, a podrška djeci s teškoćama u razvoju gotovo da nije postojala. Samim time, ni odgojitelji nisu imali potrebnu podršku. Jedan je pak funkcionirao na način koji nije bio ni zakonit ni human. Otvaranje bolovanja bilo je zabranjeno, a kolegice koje su mijenjale odsutne osobe ‘vraćale’ si dane kasnije, što jasno govori o nepravilnostima i pritiscima kojima smo bili izloženi. Takvi uvjeti, nažalost koliko čujem, još uvijek nisu iznimka, i zbog toga je važno govoriti i djelovati, govori Linić.
Žele da se Ministarstvo obrazovanja više uključi u njihov rad
Pohvalila je ravnateljicu svojeg vrtića jer brine da vrtić ima dovoljno odgojitelja. Općenito razgovara s drugim kolegama i kolegicama te razmjenjuju prijedloge kako poboljšati situaciju. Ipak, navodi da ravnateljica ima ograničeni doseg. Zbog toga se isto slaže da se MZOM mora više upregnuti.
– Vjerujem da bi Ministarstvo svakako moglo imati snažniju ulogu u praćenju provedbe zakona i standarda, kao i u osiguravanju jednakih uvjeta za sve zaposlenike u sustavu predškolskog odgoja, neovisno o osnivaču. Ako postoji jasna namjera i konkretni koraci u smjeru poboljšanja, spremna sam ostati i aktivno se zalagati za potrebne promjene. Vjerujem da to dugujemo i sebi kao stručnjacima, ali i djeci koja borave u vrtićima, jer ona zaslužuju kvalitetan i poticajan odgojno-obrazovni sustav, zaključila je Linić.
Martina Linić | Foto: Privatna arhiva/unsplash
Monika, 10 godina staža: ‘Osjećam moralnu odgovornost zasutpati ne samo svoje prava, već i interese djece’
Iako nam nije navela iznos svoje plaće, Monika Vinković nam ističe da nema plaću prema zakonskoj odredbi. Kao odgojiteljica ima 10 godina staža te radi u vrtiću ‘Medvjedići Rugvica’. Osim što je odabrala svoju profesija jer je željela doprinositi ranom razvoju djece, motivirana je da bude bolja verzija sebe zbog svakodnevnog profesionalnog usavršavanja, refleksije i prilagodbe koji se traži u tom poslu. No, problema u poslu je previše.
– Kao odgojiteljica, suočavam se s nizom izazova koji otežavaju kvalitetno obavljanje našeg zahtjevnog posla, a među najvećima svakako su nepoštivanje Državnog pedagoškog standarda i neusklađenost plaća sa zakonskim propisima te sve češća praksa zapošljavanja nestručnih zamjena. Unatoč jasno propisanim standardima, u praksi se oni često krše. To izravno utječe na kvalitetu rada, sigurnost djece, mogućnost individualnog pristupa te povećava fizičko i emocionalno opterećenje odgojitelja. Takvi uvjeti otežavaju ostvarivanje svih razvojnih potreba djeteta i narušavaju standarde struke. Osim toga, velik broj odgojitelja prima plaću ispod zakonski zajamčenih uvjeta, unatoč tome što imamo odgovarajuću stručnu spremu i obavljamo poslove koji su jasno definirani zakonom. Ovakva praksa dovodi do osjećaja demotivacije i nesigurnosti unutar struke. Riječ je o dugogodišnjem problemu koji je s vremenom postao sustava, upozorava Vinković.
‘Kao i mnoge kolegice i kolege, ozbiljno razmišljam o mogućnosti napuštanja struke’
Dodala je i da se zapošljavaju nestručne osobe, ali od ravnateljice u vrtiću navodi da ima razumijevanje. Ipak, kao i njene kolegice, smatra da bi Ministarstvo trebalo imati veću ulogu. Konkretno, da preuzme dio financiranja plaća, kao što radi i u školstvu. Zbog toga ide na prosvjed, ali i razmišlja o napuštanju svoje struke.
– Osjećam moralnu i profesionalnu odgovornost zastupati ne samo svoja prava, već i interese djece, roditelja i cijelog odgojno obrazovnog sustava. Emocije koje me prate u ovom trenutku su složene. S jedne strane osjećam ponos što sam dio zajednice koja se odlučno zalaže za dostojanstvo struke, a s druge strane tugu, jer smo kao odgojno-obrazovni djelatnici dovedeni u poziciju da svoje temeljne zahtjeve moramo iznositi na ulici. Isprepliću se i osjećaji razočaranja zbog dugogodišnjeg zanemarivanja važnosti ranog i predškolskog odgoja. Vjerujem da će naš zajednički glas biti prepoznat, da će javnost uvidjeti koliko je naša profesija ključna za zdravo i uspješno društvo, te da će ovaj prosvjed biti korak prema stvarnim, sustavnim promjenama (…) Kao i mnoge kolegice i kolege, ozbiljno razmišljam o mogućnosti napuštanja struke, iako mi ta odluka nije ni laka ni jednostavna. Ovaj poziv ne biramo slučajno. Biramo ga iz ljubavi prema djeci i odgojiteljskom radu, no ako sustav dugoročno ne prepozna i ne vrednuje našu stručnost, trud i odgovornost, tada postaje vrlo teško zadržati motivaciju i ostati u profesiji, navodi odgojiteljica Vinković.
Monika Vinković | Foto: Privatna arhiva/unsplash
Petra, 15 godina staža: ‘Osjećam da su moj entuzijazam i predanost poslu potisnuti i zanemareni’
Intenzivne osjećaje pred prosvjed ima i naša četvrta sugovornica, Petra Dragojević. Ima 15 godina staža u vrtiću, a trenutno radi u vrtiću ‘Radost’ u Poreču. U tih 15 godina, puno se promijenilo. Ali, naglašava, nagore, do svih problema koji su već spomenuti u ovom tekstu. No, uz probleme, Dragojević uzrok problemima primjećuje u samom obrazovanju za odgojitelje.
– Sve češće radimo duple smjene, bez odgovora ili podrške kada pokušamo ukazati na probleme. Usto, vidim i porast frustracija među djelatnicima, osobito kada se njihovi glasovi ignoriraju. Smatram da je problem kadra intenziviran otvaranjem mogućnosti sveučilišnog studija. Mnogi su nastavili školovanje, a malo tko se odmah uključio u rad. Odlazak iskusnih kolega u mirovinu i niska financijska motivacija dodatno utječu na privlačnost ovog poziva za mlade ljude, smatra odgojiteljica iz Poreča.
Osobno nam navodi da je za nju dolazak za posao uvijek bio ispunjen osjećajem svrhe. Da svoj posao radi kvalitetno, uvjerila se u ‘zagrljajima djece koja me nakon deset godina
prepoznaju na ulici i iskreni osmijesi koji mi svakodnevno vraćaju vjeru i daju snagu’. No, dok naše ostale sugovornice imaju dobre odnose s ravnateljicom, Dragojević ima drugačije iskustva.
Petra Dragojević | Foto: Privatna arhiva/canva
‘Nas se često svodi na rečenicu – ‘samo se igrate’
– Najviše sam uspjela postići kroz sindikat, posebno u vezi s kršenjem Državnog pedagoškog standarda. Također, velika podrška i usmjerenja stigla su i putem Udruge Sidro, koja mi je u mnogo situacija pomogla da jasnije razumijem svoja prava i pronađem najbolji put za djelovanje. Nažalost, suradnja s ravnateljicom ove godine izuzetno je teška. Kvaliteta odgojno-obrazovnog rada se ne prati i ne vrednuje, a moj entuzijazam i predanost poslu osjećam kao da su potisnuti i zanemareni. Osjećam se nezaštićeno, a kad se zauzmem za prava djece i svojih kolegica, često se suočavam s osudom. Ravnatelj kao čelna osoba ustanove trebao bi biti podrška i oslonac, opisala je Dragojević svoje probleme.
Ipak, kaže nam, ima plaću prema zakonskim odredbama, a i na osobnoj razini ne gubi nadu. Poručuje da ostaje u poslu ‘Dokle god postoji barem jedan roditelj koji razumije našu važnost, i šaka entuzijasta koja vjeruje u ovaj poziv’. Na posao želi nastaviti dolaziti bez straha i neizvjesnosti. Ali, od pravde ne odustaje i neće se libiti ići u štrajk, iako ne žele da do njega dođe. Oni koji loše rade, kaže, trebaju biti kažnjeni.
– Vrtići koji ne poštuju zakone moraju snositi posljedice, uz jasno definiran rok za usklađivanje. Do tada bi odgovornost trebale preuzeti jedinice lokalne samouprave (…) Dolazak na posao za mene je uvijek bio ispunjen osjećajem svrhe, osjećajem da činim razliku (…) Zato me boli što vidim kako sustav ne funkcionira i kako se sve češće problemi prelamaju upravo na djeci. Nas se često svodi na rečenicu ‘samo se igrate’, iako svi znamo da iza toga stoji ogroman trud, znanje, odgovornost i predanost, zaključila je Dragojević.
