Predstavnik Ministarstva: Nakon Beograda imamo enorman rast prijava učenika s uznemirujućim popisima
Broj prijava uredu pravobraniteljice za djecu vezano uz nasilje u školi je u 2024. bilo u porastu za oko 60 posto u odnosu na 2023. godinu. Broj prijava vršnjačkog nasilje u porastu za 44 posto, a za čak 147 posto je narastao broj prijava nasilja odraslih osoba prema djeci u školi. Ti podaci su izneseni na sjednici Odbora za obitelj, mlade i sport povodom Dana ružičastih majica kojim se obilježava prevencija vršnjačkog nasilja. Predstavnik Ministarstva obrazovanja, Momir Karin, rekao je kako su nakon slučaja masovne školske pucnjave u Beogradu imali enorman porast prijava učenika koji su radili popise djece kojima bi napravili isto.
Foto: Canva
Stanje u hrvatskim školama po pitanju nasilja nije dobro. Dapače, ono se pogoršalo u usporedbi s 2023. godinom. Tvrde to stručnjaci koji su se okupili na sjednici Odbora za obitelj, mlade i sport na temu prevencije i suzbijanja nasilja u odgojno obrazovnim ustanovama i to na Dan ružičastih majica. Među govornicima je bila i pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević koja je iznijela dio statistike izvješća svog ureda za 2024. godinu.
– Nasilje u školi je u porastu za oko 60 posto u odnosu na prošlu 2023. godinu, s time da je vršnjačko nasilje u porastu za 44 posto. A ono što nas posebno zabrinjava je porast od 147 posto nasilja odraslih osoba prema djeci u školi, znači to je nešto što pokazuje trend koji je potrebno istražiti. Iako ured već više od 20 godina ima gotovo identične preporuke za prevenciju nasilja u vrtićima i školama, zabrinjavajuće je da pomaka gotovo i nema. Zabrinjavajuća je činjenica da sustav često reagira tek kada situacija eskalira do kritične točke ili kada je zapravo prekasno. Odavno znamo da se one ploče koje se nalaze na gotovo svakoj školi, da je škola mjesto nulte tolerancije na nasilje, nisu dovoljne, rekla je pravobraniteljica za djecu.
Učenici prijave nasilje, a onda im djelatnici škola kažu da su preosjetljivi i da ne smiju tužakati
Ispričala je i s kakvim se nasiljem mladi najčešće susreću. Sudeći prema odgovorima učenika, ispada da je najveći problem verbalno nasilje. Tako djeca većinom govore o vršnjačkom verbalnom nasilju u stvarnom svijetu koji ‘odrasli često ignoriraju ili ne tretiraju kao nasilje’. Objasnila je kako se radi o omalovažavanju, vrijeđanju, ponižavanju, neugodnim i vulgarnim šalama, prijetnjama i slično.
– Djeca također ukazuju na nedostatno, odnosno neprimjereno djelovanje škole prilikom pritužbe na verbalno vršnjačko nasilje. Kažu da zbog tolerantnog stava prema ovoj vrsti nasilja, djeci koja trpe govori se da je riječ o šalama, da su preosjetljivi, neotporni, da se tužakaju, da moraju očvrsnuti i da izdrže jer je uskoro kraj škole i slično. Nakon toga se djeca osjećaju dodatno viktimizirano i nezaštićeno. Djeca su nas upozorila i na zbunjujuće poruke odraslih u školi da prije svega govore kako treba prijaviti nasilje, a zatim se takva prijava često ignorira ili omalovažava. Misle da odrasli nasilju ne posvećuju dovoljno pažnje i da nisu svjesni posljedica koje su ponekad teže nego za fizičko nasilje, izjavila je Pirnat Dragičević.
Predstavnik MZOM-a: ‘Nakon događaja u Beogradu imali smo enorman porast broja prijava takvog tipa nasilja’
Pravobraniteljica je istaknula i kako Hrvatska nema Akcijski plan za prevenciju nasilja u školama jer je stari istekao 2024. godine. Podsjetimo, Akcijski plan, koji je koštao 3,6 milijuna eura, trebao je uključivati kazne za nasilničko ponašanje u školama, ujednačenost istih u svim školama u Hrvatskoj, digitalnu evidenciju nasilja u školama i dodatno educiranje i usavršavanje odgojno-obrazovnih djelatnika. Predstavnik Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Momir Karin, objasnio je kako je digitalna prijava nasilja u školama iz ovog akcijskog plana uvedena.
– Mi od škola dobivamo elektronska izvješća, ako se dogodi nekakav oblik nasilja u bilo kojem obliku. Nema ni jedan događaj koji se dogodio u bilo kojoj školi, a da na njega MZOM nije reagirao. Odmah se kontaktira škola, upućuje se na postupanja i sve ostalo što treba napraviti. U zadnje vrijeme imamo sve više prijava nasilja na društvenim mrežama. Na primjer, nakon onog događaja u Beogradu imali smo enorman porast broja prijava takvog tipa nasilja. Kada vam netko donese popis djece, teško je različiti je li to dječja igra ili kažnjivo djelo. Ali, mi reagiramo na svaku takvu prijavu, objasnio je Karin.
Više od 35.000 djece ima rješenje za primjereni oblik obrazovanja
Komentirao je i kako slučajevi nasilja nisu samo među djecom, nego da se događa da dijete ili djeca trpe određenu vrstu nasilja od odraslih. Spomenuo je nedavni slučaj iz jedne osnovne škole u Puli gdje je u razred premješten učenik zbog ukora, a roditelji su zbog toga odlučili ne slati djecu u školu nekoliko dana.
– Mi u sustavu imamo više od 35.000 djece s rješenjima primjerenog oblika obrazovanja. To je više od 10 posto. I onda imate dva slučaja koja vam izađu u medijima i onda izgleda da se ništa nije radilo. Bio sam u Puli i sedam sati razgovarao s roditeljima. I kad razgovarate s roditeljima, a podsjećam da sam 27 godina proveo u sustavu, ali sada, moram to reći, kod roditelja postoji jedna razina nerazumijevanja. Bojeći se za svoju djecu ili za ‘pravo’ svoje djece, apsolutno ih ne zanimaju prava druge djece, ali mi kao sustav moramo brinuti za svako dijete bez obzira je li ono žrtva ili nasilnik, rekao je Karin.
Napomenuo je i kako je MZOM u zadnje vrijeme intenziviralo više zapošljavanje stručnih suradnika, socijalnih pedagoga i psihologa u školama upravo kako bi se pokušalo doskočiti rastu nasilja. Podsjetimo, prema posljednjim podacima u Hrvatskoj je 585 osnovnih i srednjih škola bez psihologa. No, Karin je naveo problem manjka radne snage u tim strukama pa se na ta radna mjesta koja su se počela otvarati u školama ne javi dovoljan broj ljudi. Zbog toga, kaže, MZOM mora vidjeti s visokim učilištima što se može napraviti kako bi se ta situacija u budućnosti popravila.
U 2025. godini država za prevenciju nasilja i ovisnosti ulaže 0,60 centi po učeniku
Na sjednici je bila i učiteljica razredne nastave i SDP-ova saborska zastupnica Marija Lugarić. Ona je istaknula kako se za kvalitetno rješavanje problema nasilja u školama mora početi s nastavnicima, odnosno njihovom dodatnom edukacijom i pružanjem dodatne podrške. Iznijela je i podatak o tome koliko država ulaže u prevenciju ovisnosti i nasilja po učeniku.
– Prošle godine je za prevenciju nasilja i ovisnosti bilo osigurano nešto više od 875 tisuća eura. Dodatno, preraspodjelama Vlade, mimo Sabora je taj iznos smanjen. Originalni iznos je bio 1.95 centi po učeniku godišnje. I ako mislite da je to grozno, u 2025. godini osigurano je samo 273 tisuće eura. Kad to podijelite s brojkom učenika ove školske godine, to vam je 0,60 centi po učeniku godišnje. Toliko ova država cijeni preventivne programe u školama, istaknula je Lugarić.
‘To je izraz nemoći sustava da se zapravo bavi svojim poslom’
Složila se s pravobraniteljicom za djecu da u školama nikada nije bilo više protokola, pravilnika i ostalih administrativnih postupaka, ali da je realnost takva da se nikada manje nije radilo s učenicima. Upravo zato što se nastavnici bave papirologijom da zadovolje formu, praktični dio primjene iz te administracije zaostaje ili u potpunosti izostaje iz nastave.
– Meni se čini da nama trebaju intervencije u obrazovnom sustavu u pet aspekata. Prvo, podrška učiteljima, odnosno u onome što oni rade s djecom, a ne ono što piše na papiru. Svi će vam učitelji dati, kada dođe inspekcija svi će izložiti preventivne programe, a nitko ih neće pitati što se zapravo s tom djecom radilo. Treba postojati i podrška učiteljima u borbi s roditeljima. Autoritet je drugi aspekt, treće je edukacija nastavnika i prije i tijekom rada. Četvrto je reformiranje sustava pedagoških mjera. Ako ukor ističe krajem školske godine i u iduću idemo od nule kao da se ništa nije dogodilo, onda se dosita nije ništa niti dogodilo. I peto, stručni kadar u školama treba također redefinirati. Zašto socijalni radnici više ne mogu raditi u školama? Zato što je Zakon o socijalnoj skrbi definirao da se posao socijalnog rada više ne može raditi u školama nego je definirao u kojim institucijama se može raditi. Ja se bojim da će nam se to dogoditi i s logopedima. I što se onda događa s osobama koje imamo u školama? Pišu mišljenja i šalju dalje. A nama to ne treba. Nije svako dijete za nekakav tretman. Najveći dio djece možemo kolegica i ja riješiti u razredu i morali bismo moći riješiti u razredu. Ono što ne možemo same, moralo bi se moći riješiti na razini stručne službe škole. A mali postotak što se ne uspije riješiti ni ondje, treba slati dalje. A mi, jer se bojimo svih, samo pišemo i šaljemo dalje od sebe. Pa zato i imamo 10 posto djece s poteškoćama koja imaju prilagođene programe. I to je izraz nemoći sustava da se zapravo bavi svojim poslom, poručila je Lugarić.
