Šest profesorica iste škole među najboljima je u državi: ‘Volim osmijeh učenika kad shvate da su napredovali’
‘Najdraži dio posla mi je napredak učenika, njihov osmijeh kada shvate da su napravili veliki napredak’ – riječi su to nagrađene nastavnice iz Škole za medicinske sestre Vinogradska u Zagrebu. Ta je škola pri vrhu po brojčanosti ovogodišnjih nagrada najboljim odgojno-obrazovnim djelatnicima: dobilo ju je pet nastavnica i ravnateljica. Svaka od njih za srednja.hr istaknula je da im je najdraži dio posla onaj s učenicima. A upravo zbog toga, kažu, važno je poboljšati i položaj djelatnika u obrazovanju.
Nagrađene djelatnice Škole za medicinske sestre Vinogradska | foto: privatna arhiva
Pri vrhu po brojčanosti nagrada najboljim odgojno-obrazovnim djelatnicima našla se i Škola za medicinske sestre Vinogradska u Zagrebu. Ovu nagradu svake godine na Dan učitelja dodjeljuje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, a od 522 ovogodišnjih laureata šest je djelatnica spomenute škole – ravnateljica i pet nastavnica. Višnja Pranjić, čelnica škole, jasno ističe da nagrade nisu slučajnost jer ih je kontinuirani rad doveo i do velikog postotka nastavnika koji napreduju u viša zvanja. U Vinogradskoj je, naime, u višem zvanju 53,8 posto djelatnika, duplo više od nacionalnog prosjeka u srednjim školama (25 posto).
– Izuzetno sam ponosna na činjenicu da se čak šestero naših djelatnika našlo među najboljima u Hrvatskoj. To je veliko priznanje ne samo njima osobno, nego i cijeloj našoj Školi. Rezultat je to zajedničkog rada, predanosti, stručnosti i entuzijazma koje naši nastavnici svakodnevno ulažu u obrazovanje i razvoj budućih medicinskih sestara i tehničara. Ovakva priznanja potvrđuju da je Škola za medicinske sestre Vinogradska prepoznata kao mjesto izvrsnosti, inovativnosti i kvalitete u strukovnom obrazovanju. To nas motivira da i dalje budemo primjer dobre prakse te nastavimo ulagati u profesionalni razvoj naših djelatnika i unapređenje nastavnog procesa, navodi Pranjić za srednja.hr.
‘Uspjesi naših djelatnika imaju izravan i snažan utjecaj na cijelu školsku zajednicu’
I osobna nagrada znak joj je, dodaje, potvrda da se sav trud, odgovornost i predanost poslu prepoznaju i cijene.
– Radom u obrazovanju često nismo usmjereni na nagrade, već na učenike, tim i napredak škole. Zato je posebno vrijedno kada vanjsko vrednovanje potvrdi da ono što radimo ima smisla i donosi rezultate. Ponosna sam na svoj tim i na sve što zajedno ostvarujemo, jer svako pojedinačno priznanje zapravo pripada cijeloj našoj Školi. Ova nagrada dodatno me motivira da nastavim s istim žarom i vjerom u važnost obrazovanja budućih medicinskih sestara i tehničara, ističe Pranjić.
Generalno, stava je da se izvrsnost u slučaju škola ne može dogoditi slučajno, nego je isključivo rezultat zajedničkog rada, međusobnog povjerenja i predanosti svih članova kolektiva. U svome nastoje stvoriti poticajno okruženje u kojem svaki djelatnik ima priliku razvijati se. Osim što radom u povjerenstvima pridonose kvaliteti strukovnog obrazovanja u Hrvatskoj, imaju i svoj stručni časopis, pažnju pridaju i međunarodnoj suradnji, kako kroz stručnu konferenciju koju organiziraju tako i kroz Erasmus projekte. No, presudno je kaže, i što svi u školi dijele iste vrijednosti – profesionalnost, odgovornost i empatija te svijest da je dobrobit učenika u središtu svega što rade.
– Uspjesi naših djelatnika imaju izravan i snažan utjecaj na cijelu školsku zajednicu. Oni su inspiracija učenicima i potvrda da se predan rad, stručnost i profesionalnost uvijek prepoznaju i cijene. Kada učenici vide da njihovi nastavnici dobivaju priznanja na nacionalnoj razini, raste njihovo povjerenje u školu i motivacija za vlastiti razvoj, ističe ravnateljica Pranjić.
Nastavnica: ‘Najveći poticaj nalazi se u povratnoj informaciji od samih učenika’
Nagrađena nastavnica Ivana Pišćenec također naglašava da je ova nagrada ne samo priznanje njenome trudu nego i zajedničkom zalaganju kolegica i kolega te učenika s kojima je provodila vrednovane aktivnosti. U radu je, ističe za srednja.hr, najviše motivira upravo mogućnost da svakodnevno u nastavi ima priliku sudjelovati u profesionalnom razvoju i osnaživanju učenika za izazove koji ih očekuju u sestrinskoj profesiji.
– Meni je najdraži dio nastavničkog posla rad s učenicima. Ali tu ne mislim na klasičnu frontalnu nastavu, već na nastavu koja se provodi kroz vježbe i na projektnu nastavu koja potiče učenike na kritičko promišljanje, razvijanje znanja i vještina. Naša Škola njeguje kulturu projektne nastave i baš je stoga atraktivna učenicima kada se odlučuju za upis u srednju školu. Trenutno imamo generacije učenika koje više ne zanima frontalna nastava, pa bih voljela da postoji veći izbor nastavnih sadržaja u digitalnom obliku koji potiču učenike na samostalan istraživački rad, navodi Pišćenec.
Nastavnici Ivani Horvat nagrada je potvrda da trud, strast i predanost mogu napraviti razliku. To joj, naglašava, daje osjećaj svrhe i zadovoljstva, a istovremeno je potiče na cjeloživotno usavršavanje i razvoj i motivira da nastavi istim, dobrim putem.
– Najveći poticaj nalazi se u povratnoj informaciji od samih učenika, za početak, u trenucima kada shvate da su sposobni postići više nego što su mislili i kad vidim kako sazrijevaju u mlade kvalitetne ljude sa razvijenim kritičkim mišljenjem. Naravno da i poticaj i zdrava radna okolina sa kolegama je također jaka motivacija. Općenito gledajući, najdraži dio nastavničkog posla je gradnja odnosa i stvaranje okruženja u kojem učenici osjećaju sigurnost, inspiraciju i podršku. Ti trenuci rasta, otkrića i unutarnjeg zadovoljstva ostaju trajno u meni. U budućnosti bih željela da se u nastavničkoj profesiji ostvari bolja potpora društva i države, što bi značilo povećanje financijskih i nematerijalnih beneficija za nastavnike, kao i prepoznavanje njihovog važnog doprinosa društvu. Također, željela bih da se posao nastavnika više cijeni i poštuje na društvenoj razini, što bi doprinijelo većem motivacijskom faktoru i osjećaju vrijednosti među nastavnicima. To bi uključivalo bolje uvjete rada, profesionalni razvoj, jasnije karijerne putove i društveni status koji odražava njihov doprinos odgoju i obrazovanju budućih generacija. Samim tim motivacija nastavnika bi bila veća, odgovara Horvat na naše pitanje što joj je najdraži dio posla, a što bi voljela da se u budućnosti mijenja.
‘Treba poraditi na većem uvažavanju odgojno-obrazovnog djelatnika’
Nagradu je zaradila i nastavnica Dajana Antunović. Slično kao i ostalim sugovornicama, to joj je potvrda da je netko prepoznao njezin trud, profesionalnost, predanost i ljubav prema učenicima i profesiji.
– Najdraži dio posla mi je svakako napredak učenika, njihov osmijeh kada shvate da su napravili veliki napredak. Rad na njihovom rastu i razvoju samopouzdanja, gdje im ja kao mentor pokušavam svakim danom pružiti podršku, poticaj kao i vjeru u samoga sebe. Svakako bih izdvojila da mi je daleko najdraže kada djeca koja su u početku sumnjala u sebe i mislila da ovaj poziv nije za njih, kroz naš zajednički rad i trud se iskažu kao najbolje medicinske sestre/tehničari. Ono što bih željela navesti kao promjenu je svakako da bi se u budućnosti trebalo poraditi na većem uvažavanju odgojno-obrazovnog djelatnika. Da sustav podržava sve djelatnosti koje on obavlja kao što su kreativni rad, međusobno poštovanje, ali i emocionalna dobrobit djeteta. Vjerujem da svatko zaslužuje raditi u poticajnom i sigurnom okruženju gdje se prepoznaje svaki trud i zalaganje, smatra Antunović.
Nastavnica Tatjana Antičević ponosna je što radi u okruženju gdje se, kako kaže, stručnost, kreativnost i motivacija potiču kroz timski rad s kolegama koji dijele istu strast prema obrazovanju i stalnom usavršavanju. U radu s učenicima motivira ju njihov napredak i kada uoči da razumiju gradivo i razvijaju svoje sposobnosti.
– Najdraži dio posla mi je neposredni rad s učenicima, bilo u učionici ili prilikom provođenja izvannastavnih aktivnosti kada mogu pokazati svoju kreativnost i znatiželju. Voljela bih da imamo više resursa kako bismo još bolje razvijali potencijale učenika, uveli inovativne metode u nastavu i imali više prilika za izvannastavne aktivnosti, odgovara Antičević na pitanje koje smo postavili svim nagrađenima.
‘Najdraži dio mi je kada krajem nastavne godine učenici samostalno obavljaju sve vještine na odjel’
Na naše pitanje što joj znači priznanje i što ju je najviše motiviralo u radu vrlo konkretno je odgovorila nastavnica Vinogradske, Monika Lovrek Seničić. Kaže, to je upravo profesorica Tatjana Antičević, koja joj je bila mentorica tijekom pripravništva.
– Njezina podrška i motivacija traje i danas. Na moj rad svakodnevno uvelike utječe i bezuvjetna podrška naše ravnateljice. Neovisno o nagradi, moj trud i rad su uvijek isti. Naravno, veseli me nagrada, ali ona nije motivacija za moj rad, ističe Lovrek Seničić.
Ona je strukovna nastavnica i njezin posao je takav da vodi učenike na Kliniku za pedijatriju KBC Sestre milosrdnice.
– Najdraži dio mi je kada krajem nastavne godine učenici samostalno obavljaju sve vještine na odjelu. Kada su toliko naučili da su prevladali strah i nesigurnost i žele se nakon završetka školovanja zaposliti na istoj klinici. Tada odlazim s vježbi ispunjena i to mi je definitivno najdraži dio nastavničkog posla. S obzirom da radim i Erasmus+ projekte, voljela bih da MZOM vrednuje taj rad na neki način, odgovara Lovrek Seničić na naše pitanje o tome što joj je najdraže u poslu, a što bi mijenjala.
Zašto mnogi nastavnici ne žele napredovati? ‘Proces je složen, zahtjevan i često nedovoljno priznat’
Nastavnice smo pitali i kako ocjenjuju sustav nagrađivanja i napredovanja najboljih nastavnika, ali zašto misle da se većina odlučuje ne napredovati. Iako su pohvalile činjenicu da postoji mehanizam za prepoznavanje kvalitete rada, većina se složila da ima prostora za poboljšanje. Uglavnom ocjenjuju da je najveća prepreka zahtjevna i opsežna dokumentacija, ali i vremensko opterećenje. Slično kao i mnogi njihovi kolege u drugim školama, neke od naših sugovornica smatraju i da bi prilikom napredovanja više u obzir trebalo uzimati kvalitetu rada s učenicima.
– Mnogim kolegama nedostaje motivacija za napredovanjem jer percipiraju da je proces složen, zahtjevan i često nedovoljno priznat. Također, neki smatraju da napredovanje ne donosi proporcionalne koristi ili veće zadovoljstvo u radu. Mislim da bi promjene trebale biti usmjerene na poticanje i prepoznavanje rada svih nastavnika, te na kreiranje jasnijih i dostupnijih putova za profesionalni razvoj. Velika većina kolega ne napreduje zbog osjećaja da je proces složen, da nedostaje prepoznatljivosti i da se njihov rad ne vidi dovoljno. Smatram da bi bilo važno stvoriti sustave koji će poticati i slaviti svaki oblik napredovanja, te prepoznati važnost svakog pojedinca u zajednici. Moramo zajedno stvarati okruženje u kojem će svaki nastavnik osjećati da je njegovo zalaganje cijenjeno i da je promjena moguća – jer upravo u tome leži snaga našeg obrazovnog sustava. Na kraju moram ponovo naglasiti da je od velike važnosti i sama motivacija i potpora ravnatelja koji svojim primjerom potiče nastavnike da napreduju, te samog radnog okruženja koje mora definitivno biti pozitivno. Škola mora biti sigurno mjesto ne samo za učenike već i za nastavnike, mjesto na koje želite doći a ne samo da morate, zaključuje nagrađena nastavnica Ivana Horvat.
