Štrajk iz moje (sive) studentske perspektive

Još jedan dan štrajka je pred nama. Još jedan dan bez nastave, u kojemu uživamo u lijepom vremenu, omiljenoj seriji i spavanju. Još jedan dan bez ikakvog napretka, bez ikakve naznake kraja štrajka, stavljanja obrazovanja na prvo mjesto ili perspektive koja nije siva.

foto: Unsplash | obrada: srednja.hr

Svako toliko, učitelj i profesori štrajkaju. Nekada štrajk traje tek par dana, a nekad se oduži (kao u ovom slučaju) pa potraje par tjedana. U svakom slučaju, nikada učitelji ne uspiju dobiti ono što žele, već se samo primire na neko kraće vrijeme, dok ponovno ne shvate da bi trebali tražiti više, i tako u krug. Godinama.

Nastavnike, koji u ponedjeljak štrajkaju u tri županje, mogli bi zabrinuti rezultati ankete o istim plaćama za sve učitelje

Sjećam se kad sam bila u osnovnoj školi da sam jedva čekala štrajk kako bih mogla spavati i nervozno smo gledali dnevnik na televiziji, kako bismo saznali ima li sutra nastave  ili ne, treba li spremati torbu i sendvič, ili sutra ipak spavamo.

Zatim sam došla u srednju i jedva čekala štrajk kako bih izbjegla sve ispite te imala priliku za popiti kavu s prijateljima. Još ako se poklopio neki sunčani dan (a gotovo uvijek bi), ne bi bilo sretnije osobe od mene. Možda bih se malo zabrinula kad bi se počele spominjati radne subote, ali ništa prekritično.

Nadoknade subotom

I sjećam se prošlog tjedna kad su nam na faksu rekli da nema štrajka, a onda je ispalo da ga ima, samo su nam to odlučili reći tek kada bismo se pojavili na faksu. I ne da se malo brinem na spomen radne subote nego mi roleta pada na oči i zaista ne želim štrajk, već samo želim riješiti sva predavanja bez nadoknada.

Stvarno je zanimljivo kako ista stvar može značiti toliko različitih stvari odjednom, a sve ovisi samo o tome tko gleda na stvarnost. Neki dan sam se zapitala, ‘tko zna kako profesori i učitelji gledaju na štrajk?’. Dođe li i njima ‘na ruku’ to što se štrajka pa ne moraju pripremati razne materijale i slušati po pedeseti put gluposti nepripremljenih učenika i studenata? Ili pak brinu oko toga što će morati kad tad nadoknaditi te sate i što će vjerojatno učenici i studenti imati rupe u znanju? Vjerojatno je i tu razlika između dobrih i loših profesora i učitelja.

Nije to jedina razlika, daleko od toga. Ali sigurno je najaktualnija. Jer kada se zadnji put pričalo o profesorima koji svoje satove održavaju tako što igraju igrice na mobitelu i skrolaju po društvenim mrežama? Kada ih se zadnji put pokudilo? Kada se pričalo o profesorima koji uspijevaju sve učenike zainteresirati za svoj predmet i ustvari neke od njih usmjeriti ka budućoj profesiji? Kada ih se zadnji put nagradilo?

Nepravda nas okružuje

Društvo je puno nepravde i ima je na svakom koraku, no mora li naš prvi susret s nepravdom biti baš u osnovnoj školi? I to ne nepravda na razini djece, koja je naravno istinita, ali ne i autoritativna, već na razini učitelja, na koje kao mala djeca gledamo kao centar svijeta. Oni su početak i kraj svega, potpuna istina.

S vremenom krenemo odrastati i jednostavno prihvatimo da je to istina, da je to stvarnost, koja nas sve čeka u nekoj skorijoj budućnosti. Osim ako ne odlučimo postati dijaspora i odemo negdje daleko od kuće, u potrazi za boljim, pravednijim životom.

A što kada shvatite da vas doslovno čeka budućnost u kojoj ćete baš vi štrajkati za povećanje plaća profesorima i učiteljima? Što kada shvatite da vas kao studenticu Filozofskog fakulteta, vrlo vjerojatno čeka budućnost profesorske plaće i profesorskih uvjeta života?

Razmišljala sam o tome, dok sam se vraćala doma s faksa koji je bio zatvoren zbog štrajka, i shvatila da kad ljudi pričaju o tome kako je naše obrazovanje nikakvo i ne priprema nas na stvarni život, oni misle ustvari na to kako mi nećemo biti spremni na štrajkanje.

Kako štrajkati?

Nitko nas ne uči kako pravilno štrajkati. Trebamo li samo ispijati kave u zbornici i po učionicama, ili radi nešto društveno korisno? Trebamo li biti na usluzi učenicima i studentima, ili se samo praviti ludi i staviti na mail automatski odgovor ‘u štrajku smo’? Toliko pitanja imam, a ne znam koji je točan odgovor.

Zaista bi bilo divno kada bi bilo moguće imati neki kolegij iz štrajkanja, čisto tako da znamo kako se ponašati u danoj situaciji. Ipak se radi o rutinskoj stvari, ne nečemu ‘iznimnome’ i ‘neponovljivome’. Možda bi čak bilo zanimljivo kada bi nam taj kolegij držali dok štrajkaju? Samo ideja…

Nadam se da će uskoro doći do razrješenja stvari pa da se možemo vratiti u školske i fakultetske klupe i nastaviti s privikavanjem na običan, normalan, nepravedan život.

____________________________________________

*komentar je stav autorice

Odgovori