[GLAS STRUČNJAKA] Pravilnik MZO-a o nasilju u školama ishitren je i površan odgovor na ozbiljan i dugotrajni problem

Preporučamo da se ovaj nacrt Pravilnika u cijelosti odbaci jer smatramo da predstavlja ishitreni, površan i kontraproduktivan odgovor na ozbiljan i dugotrajni problem nasilja u školi. Predloženi Pravilnik ne odstupa u značajnoj mjeri od aktualno prisutnih propisa te prakse u hrvatskim školama. On predviđa prvenstveno administrativno proširenje određenih postupaka i intervencija koje su i ranije bile obilježene mnogim teškoćama u realizaciji. Zato ne možemo, a da se ne pitamo zbog čega dodatno nadograđivati recept koji očito ne funkcionira?

O temi nasilja u školama portala srednja.hr organizira tribinu o kojoj možete više saznati ovdje, a Facebook event možete pronaći ovdje.

Timothy Eberly na Unsplash

Za Zagrebačko psihološko društvo pisale Ivana Ćosić Pregrad i Sena Puhovski

U hrvatskim školama naime radi nedovoljan broj stručnih suradnika, a djelatnici škola su višestruko preopterećeni. Mali je broj škola zaista ekipiran sa cjelovitim stručnim timom, a postoje škole koje kao stručnog suradnika imaju samo pedagoga, od kojih neki pokrivaju više škola. Ovo Predlagatelju nije ili barem ne bi smjela biti novost, a ako ipak jest, evo brojki. U osnovnim školama u RH zaposleno je 378 psihologa (336 na puno radno vrijeme), a osnovnu školu pohađa 316.565 učenika. U srednjim školama, koje pohađa 159.698 učenika, radi 194 psihologa (izvor: MZO, DZS, 2017./18.). Nejasno je također na koga Predlagatelj misli koristeći se generalizirano definiranim terminom „stručnjak za rad s djecom s poremećajima u ponašanju“. Imajući u vidu ove, jedine dostupne, podatke (još uvijek čekamo odgovor na postavljeni upit prema Ministarstvu obrazovanja i znanosti o broju stručnih suradnika u osnovnim i srednjim školama u ovoj školskoj godini), pitanje koje se prvo nameće jest – tko će i kada provoditi ovo što se Pravilnikom propisuje? Uz to što je Pravilnik neprovediv zbog malog broja stručnih suradnika u školama, jednako je tako u sadašnjim okolnostima neprovediva i mjera produženog stručnog tretmana. Tko je voditelj takve odgojno-obrazovne skupine i tko financira njezin rad? Kako će se ta mjera provesti u školama koje nemaju odgovarajućeg kadra ili prostorne uvjete? Koliko se čeka na suglasnost ministarstva za osnivanje takve skupine?

[GLAS PROFESORA] Što znanost zna, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja, čini se, ne zna o prevenciji nasilja u školama

Osim što Pravilnik akterima ovog procesa donosi dodatnu administraciju kojom su djelatnici škola, a posebno stručni suradnici preopterećeni (na što upozoravaju u svakoj  prilici), on predviđa i značajnu ulogu razrednika u procjeni i vođenju odgojno – obrazovne potpore posebno za skupinu učenika s rizikom za poremećaj u ponašanju. Dapače, razrednika stavlja u poziciju da predlaže mjeru, informira roditelje, izrađuje program te procjenjuje napredak učenika. Nejasno je temeljem kojih stručnih spoznaja Predlagatelj na ovaj način uređuje protokol s obzirom na to da razrednici naprosto ne barataju specifičnim stručnim kompetencijama kako za procjenu tako i za tretmanski rad sa skupinom djece koja je okarakterizirana kao rizična i potrebita za dodatnom stručnom podrškom. Smatramo takvu poziciju i zahtjeve nedopustivima, posebno imajući u vidu da se jedna od mjera i zadaća koju stručni postupak uključuje odnosi na individualno i grupno savjetovanje učenika, za što je nužno da onaj tko to provodi ima vrlo specifična znanja i vještine. Ovo ističemo zbog toga što osoba koja to nema, koliko god dobronamjerna bila, pogrešnim intervencijama ne samo da neće pomoći već može nanijeti i ozbiljnu štetu. Osim što je neodgovorno u odnosu na djecu, ovakva praksa, koja bi stavila razrednike u ulogu savjetovatelja za koju nemaju potrebne kompetencije i nije njihova primarna zadaća, povećava uvjete i faktore koji doprinose smanjivanju njihovog samopouzdanja i osjećaja osobne kompetencije, osjećaju nemoći i sagorijevanju na poslu te posljedično mogu dovesti do slabljenja kvalitete odnosa sa učenicima.

Srednja.hr pokreće serijal tribina koje će otvoriti teme bitne mladima

Nadalje, definicija i opis „učenika u riziku za razvoj problema u ponašanju“ široka je i nejasno postavljena. Kako bismo se uhvatili u koštac sa bilo kojim problemom, osnovni je preduvjet da ga znamo definirati. Ova definicija obuhvaća velik broj djece i mladih u kojih su uzroci za navedeni rizik sasvim različiti pa je samim time potrebno da su različite i intervencije. Na  primjer, ovom opisu odgovara dijete u procesu tugovanja, zlostavljano i/ili zanemareno dijete, dijete koje proživljava neku krizu ili obiteljski problem poput rastave roditelja, kao i depresivno, tjeskobno dijete ili pak dijete sa nekom (neprepoznatom) razvojnom teškoćom. Ono što se u svakodnevnom životu naziva neposlušnošću, prkosom, agresijom, lijenošću ili razmaženošću jest najčešće posljedica nečega. Ova (prethodna) rečenica ne služi opravdavanju takvog ponašanja, već razumijevanju da ukoliko ne znamo uzrok ne možemo učinkovito rješavati posljedicu. Neučinkovitim, nestručnim, površnim i birokratskim pristupom nanosimo štetu djetetu te zamagljujemo problem do njegove neminovne eskalacije.

Na kraju, najvažnija zamjerka ovakvom pristupu i Pravilniku koji je iz njega proizašao jest činjenica da on u fokus stavlja učenikovo ponašanje, dakle primarno se orijentira na  promjenu učenika, bez promjene okolnosti i sredine u kojoj se manifestiraju teškoće i konflikti (poput reakcija nastavnika, školskih zahtjeva, načina ophođenja odraslih u školi…). Težište nije na odnosu učitelj – učenik (za koji učitelj ima veću moć i odgovornost), već se teret odgovornosti za promjenu stavlja isključivo na leđa djece. Škole već posjeduju pravilnike i akte kojima se regulira kućni red škole i pedagoške mjere kao vid discipliniranja, tako da još jedan pravilnik u tu svrhu smatramo redundantnim. Noviji pristupi u preventivnim programima prednost daju načelima restitucije, izbjegavajući kažnjavanje kao vid tradicionalnog discipliniranja jer se pokazalo da su kazne slabo učinkovite u zaustavljanju nasilnog ponašanja, ponajviše jer ne uče učenike kako drugačije, rijetko motiviraju na promjenu i poželjno ponašanje i na kraju ne bave se pronalaženjem odgovora na pitanje „Zašto?“.  Bez odgovora na to pitanje i rješenja baziranih i usmjerenih na razumijevanje uzroka već uz naglasak na kaznama, sankcijama, restrikcijama i pokušaju mijenjanja isključivo djetetova ponašanja šaljemo djeci snažne poruke koje ne uzimaju u obzir odgovornost odraslih i zbog toga nerijetko rezultiraju intenzivnijim manifestacijama simptoma.

Ana Novosel
[INTERVJU] Učenica I. razreda koja je prva progovorila o nasilju nad učenicima: 'Nasilje je nasilje, nebitno od koga je počinjeno'

Stručnjaci (ne samo psiholozi) znaju kako mogu utjecati na smanjenje nasilja u školama i u društvu općenito, no to traži dugoročan i sveobuhvatan pristup (primjer za to jest UNICEF-ov program ‘Stop nasilju’ koji je kontinuiranim i sveobuhvatnim pristupom u školama u kojima se provodio doveo do smanjenja nasilja za pola, a zlostavljanja za 2/3). Umjesto ovog Pravilnika predlažemo da se napravi ozbiljan plan implementacije i provedbe preventivnih programa ali i obavezna edukacija, osnaživanje i supervizija učitelja, stručnih suradnika i ravnatelja. Takve edukacije trebale bi biti usmjerene ka razumijevanju dječjeg razvoja, vježbanju komunikacijskih vještina i odnosnih kompetencija, jer praksa nam pokazuje da su te vještine nedovoljno zastupljene odnosno zanemarene, a znanje koje imamo da su neophodne ukoliko želimo promjenu.

S obzirom na sve navedeno, iz pozicije struke, ovakvom Pravilniku nikako ne možemo dati podršku već naprotiv možemo samo zaključiti  da je uistinu žalosno, nestručno, etički upitno i društveno neodgovorno problem nasilnog ponašanja u školama svesti na termin „djeca sa poremećajem u ponašanju“ i njime se baviti na ovaj način. Problem nasilja u školama znatno je širi, a njegova etiologija komplicirana i multifaktorski uvjetovana. To je problem koji neće nestati s još jednim pravilnikom, već onaj koji se može postupno rješavati isključivo planiranim, promišljenim i kontinuiranim djelovanjem baziranim na stručnim spoznajama i kvalitetnim evaluacijama, a to podrazumijeva rad na sva tri oblika prevencije. Također, nužno i neizostavno uključuje stručne intervencije usmjerene ne samo na djecu, već i na sve djelatnike škole i roditelje. Drugog puta, bržeg i televizičnijeg (dakle onog koji daje dojam da smo nešto učinili, kada zapravo nismo ništa ali zato zvuči dobro) naprosto nema ili barem za njega ne možemo naći uporište u struci.

I za kraj, o tome koliko je licemjerno očekivati od djece da se ponašaju drugačije od odraslih u društvu tolerantnom na nasilje također valja ozbiljno, glasno i jasno govoriti no u to ćemo ulaziti nekom drugom prilikom jer svakako nadilazi kontekst ovog Pravilnika.

Odgovori