Riječ stručnjaka: Markiranje je kratkoročno rješenje koje može dugoročno naštetiti
Nakon što je ministrica Blaženka Divjak najavila pokušaj obračuna s lažnim ispričnicama roditeljima povratkom na stari model, u hrvatskoj se javnosti ponovno aktualizirala priča o markiranju. Socijalna pedagoginja Tanja Manović i njezini kolege iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba objasnili su nam koji su najčešći razlozi zbog kojih djeca izostaju iz škole. Markiranje, upozoravaju, može postati ozbiljan problem.
Iako je posljedica neopravdanog izostanka neopravdan nastavni sat, važno je znati je li dijete time
htjelo izbjeći neku neugodnu i potencijalno nepovoljnu situaciju ili “dobiti” nešto za sebe, npr.
naklonost vršnjaka, više vremena da nauči gradivo i slično, upozorava defektologinja i socijalna pedagoginja Tanja Manović.
Podsjetimo, iako broj učenika pada, raste broj izostanaka. Ministrica Blaženka Divjak zato je najavila ograničenje broja roditeljskih ispričnica, čemu su se usprotivili liječnici. Odlučili smo zato provjeriti zašto učenici izbjegavaju dolazak na nastavu. Tanja Manović i njezini kolege iz Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, objasnilili su nam zašto djeca markiraju iz škole.
Stručnjaci za početak upozoravaju kako je, neovisno o uzroku markiranja, nužno iznaći alternativne načine rješavanja problemskih situacija.
– Kao i u svakoj drugoj situaciji kada dijete ispoljava neki od oblika nepoželjnog ponašanja, važno je sagledati cijelu sliku, odnosno saznati što je prethodilo izostanku i dovelo do njega i, kao što je već navedeno, dogovoriti alternativne, prihvatljive metode rješavanja eventualnih sličnih teškoća u budućnosti – ističe Manović.
Stručnjaci naglašavaju kako za svako ponašanje postoji razlog, koliko god odraslima u određenom trenutku bio teže razumljiv ili imao manje smisla.
– U slučaju neopravdanih izostanaka djetetu potrebna pomoć i razumijevanje odraslih kako bi u nadolazećem periodu uspješnije rješavalo predstojeće izazove – napominju.
Neki markiraju kako bi lakše upisali srednju
Svjesni su da roditelji djetetu ponekad “lažno” opravdavaju izostanke s načelno dobrom namjerom, jer im žele pomoći kako ne bi u školi bili kažnjeni pedagoškom mjerom ili trajnim udaljavanjem s nastave ili kako bi imali dodatnog vremena za bolju ocjenu, što je često prisutno u završnim razrednima osnovne škole jer se ocjene boduju za upis u srednju; što dijete ima bolje ocjene, to mu je izbor srednjih škola veći.
– Najčešće su to ipak sporadične situacije i neke iznimne okolnosti kada roditelj procijeni opravdanim djetetu opravdati izostanke – ističe Manović.
Pitanjem markiranja bavi se i priručnik Trebamo li brinuti u kojem je Poliklinika ponudila odgovore na najčešće roditeljske brige.
Markiranje najčešće rezultira lošim uspjehom u školi, a može biti posljedica bijega od odgovornosti te nedovoljno izgrađenih mehanizama rješavanja problema. Takvo ponašanje karakteristično je za nedovoljno zrele osobe koje takvim kratkoročnim rješenjem zapravo sebi štete dugoročno – stoji u priručniku.
Markiranje ne smije postati navika
Imaju i savjet za roditelje.
Mladoj osobi nije uvijek lako prihvatiti i odgovorno pristupiti sve zahtjevnijim obvezama koje donosi pohađanje škole, a s druge strane zadovoljiti svoje potrebe (potreba za druženjem, izlascima, slobodnim vremenom) i potrebe koje su “nametnute” (potrebe okoline).
Zato, ako se izostanci iz škole nastave, potrebno je potražiti stručnu pomoć.
Izdvojeni članak
Emocionalni status, kažu stručnjaci koji rade s mladima, uvelike utječe na naše ponašanje, posebno u periodu adolescencije.
– Ukoliko su kod samog djeteta ili u njegovoj okolini prisutne teškoće (npr. separacija roditelja, bolest člana obitelji), potrebno je određeno vrijeme za prilagodbu, što ne traje kod svakoga jednako dugo. Dijete može biti zabrinuto ili opterećeno aktualnom situacijom, uslijed čega mu se značajno teže koncentrirati nego inače, što utječe na usvajanje nastavnih sadržaja i naposljetku se odražava i na sam uspjeh – tvrdi tim iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih.
Objašnjavaju kako djeca tijekom odrastanja prolaze različite razvojne faze i neka su ponašanja u određenim periodima očekivana. Ne znači da ih moraju proći svi, ali se mogu, ukoliko se pojave, barem djelomično povezati s razvojnim periodom.
Markiranje, odnosno neopravdano izostajanje s nastave je, tvrde, češće krajem osnovne i početkom srednje škole.
Osim što su razlozi izostanaka brojni, mogu biti vezani uz samo dijete ili uz okolinu, ali se dijelom i ispreplitati.
– Kada govorimo o samom djetetu, moguće su neke emocionalne teškoće, strah od ogovaranja i/ili negativne ocjene i sl. pa dijete na ovaj način pokušava izbjeći stresne situacije. Ukoliko dijete ima neki problem ili ga nešto muči, puno će se teže koncentrirati pa će samim time i teže pamtiti nastavne sadržaje, čime je veća vjerojatnost da će i uspjeh biti niži od djetetovih mogućnosti – upozoravaju.
Tko redovito markira, može imati problema i na poslu
Moguće je, kažu, i da je dijete bilo izloženo negativnim događajima u školi ili s vršnjacima iz razreda, kao što je zadirkivanje, ismijavanje, vrijeđanje, što se može događati i za vrijeme odgovaranja.
Isto tako, moguće su i razne nepovoljne okolnosti u kojima dijete odrasta, npr. razvod roditelja ili bolest člana obitelji, što djetetu otežava svakodnevno funkcioniranje.
– Jedan od čestih razloga, osobito u periodu adolescencije je i povodljivost za skupinom vršnjaka s ciljem pripadnosti, što se ostvaruje kroz razne zajedničke aktivnosti i zajednička obilježja. Kako vršnjaci, uz obitelj, imaju značajan utjecaj na psihosocijalni razvoj adolescenata, interakcija s vršnjacima je iznimno važan dio svakodnevnih odnosa, a potreba za pripadanjem jak motiv za uključivanjem u grupu, što ponekad može biti i grupa vršnjaka problematičnijeg ponašanja – ističu iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
A kako su napisali u priručniku, navike markiranja mogu ostaviti ozbiljne posljedice.
Poznato je da se štetnih navika najteže riješiti, pa će tako ista osoba koja je bježala s nastave u šestom razredu, to isto učiniti i u srednjoj školi, a poslije i na poslu – zaključuju.
