Umirovljena tajnica učenicima bila druga mama, mjerila temperaturu, tražila stanove: ‘Uvijek budite dobri ljudi’
Omiljena tajnica Škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci (ŠPUR) otišla je zasluženu mirovinu i za sobom ostavila mnoštvo šljokica s veselih odjevnih kombinacija, ali i učenike kojima je bila poput druge mame te djelatnike kojima je, kako kažu, proteklih 25 godina bila prava desna ruka. Željka Host u ovoj je školi radila od njezina osnutka, isprintala hrpu ugovora, učenicima mjerila temperaturu, pomagala onima slabijeg socio-ekonomskog stanja, tražila im stanove, prošla 18 izmjena i dopuna Zakona o odgoju i obrazovanju… Danas, u mirovini, napokon u miru ispija jutarnju kavicu i, kaže, ništa ne mora, jer dovoljno se ‘namorala’ u 47 godina radnog staža.
Željka Host i djelatnici na Željkinom zadnjem radnom danu | foto: Facebook Škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci
– Mislim da još nisam svjesna da sam u mirovini, prilagođavam se, kao da sam na produženom godišnjem odmoru. Nakon 47 godina radnog staža ujutro popijem kavicu ‘na miru’ i ništa NE MORAM, namorala sam se i zaista sada uživam, radim što hoću i kada hoću, lijep je osjećaj, priča nam Željka Host, odnedavno umirovljena tajnica Škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci (ŠPUR-a).
Bila je omiljena kolegica, ali odličan odnos imala je i s učenicima. Bila im je, kaže, druga mama.
‘Da nije bilo vas…’
– Pomagala sam koliko god sam bila u mogućnosti, naročito učenicima slabijeg socijalno-imovinskog stanja, organizirala skupljanje materijalne i nematerijalne pomoći, posebice učenicima bez roditeljske skrbi, kad su bili u krizi. Najveći uspjeh je kad ti učenica kaže: ‘Da nije bilo vas i vaše pomoći, ne bih nikad završila srednju školu’, emotivna je Željka.
U ŠPUR-u je radila od samog osnutka škole 2000. godine. Prvi dan radni dan bio joj je nezaboravan. Dvije profesorice zamolile su je da im pomogne u pisanju napredovanja, a bio je posljednji dan za slanje materijala. Kako još uvijek nije bilo kompjutora, pisala je na staroj pisaćoj mašini, bez zaštite za tri slova.
– Samo je golo željezo virilo. Radila sam do 22 sata, a jagodice na prstima bile su mi krvave. No iz te situacije, iz te njihove molbe i mog truda, izraslo je trajno prijateljstvo, prisjeća se Željka, koja je prije ove škole radila u raznim tvrtkama – Novom listu, Intereuropi, Slavonijatransu, Čazmatransu, u gimnazijama i osnovnim školama kao zamjena za tajnicu i slično.
Sa svojim veselim duhom i odjevnim kombinacijama svakodnevno je oduševljavala i svoje kolege, koji su to pokazali i u objavi kojoj su joj posvetili na zadnji radni dan.
– Nakon dugog rada dolazi zaslužena mirovina. Tako smo se jučer pozdravili s našom tajnicom Željkom. Željka je bila važan dio ove škole, pravno brinula da je sve u redu, bila desna ruka djelatnicima i ravnatelju, isprintala hrpu ugovora, no ono najvažnije – svojom energijom unosila pozitivu i ludost u naš kolektiv. Željka hvala ti na predanom radu, na povjerenju, ljubavi prema školi i nama. Falit će nam tvoje odjevne kombinacije pune boja i šljokice koje su još uvijek posvuda. Tvoj zarazan osmijeh i pozitivna energija. Uživaj u mirovini, sjeti nas se kao što ćemo i mi tebe. ŠPUR ti je zahvalan na svemu. Ovo nije zbogom, ovo je samo vidimo se. A sad adio papiri, pečati i dosjei, neka započne mirovina, napisali su iz ŠPUR-a na Facebook stranici.
Željka Host i djelatnici na Željkinom zadnjem radnom danu | foto: Facebook Škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci
Bila je i psiholog, pedagog, administrator…
Za nju nisu postojali tipični radni dani jer bi svaki dan donio neku nepredviđenu situaciju ili iznenađenje. Tijekom prvih šest godina, uz svoje pravne poslove (radni odnosi, materijalna prava radnika, odjave, prijave radnika na MIO i HZZO, izdavanje raznih potvrda, pisanje raznih akata), zbog nedostatka kadra radila je i poslove upisa, psihologa, pedagoga, administratora. Kako kaže, bilo je jako teško i jako naporno. Svaki dan nosio je neku svoju specifičnost.
– Iznenadno bolovanje radnika pa treba naći zamjenu, pa ugovori i prijave, upisi radnika u Registar zaposlenih, matičnu knjigu, e-Maticu. Ili učenicu boli abdomen pa izmjeri temperaturu, daj tabletu… Učenica stavila pirsing i tkivo se inficiralo pa špricam dezinficijens i stavljam flaster, priča nam Željka.
Iako je u početku fizički više radila, bila je zadovoljnija i pod manjim stresom nego kasnije.
– Korespondencija se odvijala zemaljskom poštom, a sada kada postoje kompjuteri naš osnivač, resorno ministarstvo, kontinuirano nešto traži iako smo im podatke dostavili u više navrata. Kao iz vedra neba, a rok 24 sata, sve je žurno… Na primjer, u početku moga rada rok za prijavu radnika bio je 15 dana, zatim 8, a sada 24 sata. Ne možeš predvidjeti bolest radnika, a zamjenu za bolovanje moraš prijaviti u roku od 24 sata. Stalno neke promjene Zakona, Statuta, Pravilnika. Od 2008. godine bilo je bilo 18 izmjena i dopuna Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, a Škola je u obvezi uskladiti promjene-izmjene i dopune sa svojim općim aktima. Uz to, stresno je bilo kada smo počeli raditi na dvije lokacije u jednom danu. Selidbe, dislocirane jedinice. Ni danas, nažalost, ta divna umjetnička škola ne obavlja svoju djelatnost na jednom mjestu, objašnjava umirovljena tajnica ŠPUR-a.
Organizirala donaciju za obnovu vukovarske dječje bolnice
S vremenom je shvatila da je stres danas sastavni dio života i da se mora svakodnevno prilagođavati novonastalim situacijama i pokušati ga što uspješnije riješiti. U tome joj je pomagao njezin vedri duh.
– Uvijek pomoći, kako radnicima tako i učenicima, oduvijek drugačija, kreativna na svoj način u odijevanju, imam svoj stil, nosim različite boje tenisica, čarapa, japanki. Volim boje. Bog me smjestio u srce likovnosti. Ništa bez razloga, ističe Željka.
Željka u mirovinu nosi prvenstveno lijepe uspomene, a jedna od najljepših je donacija za obnovu vukovarske dječje bolnice. Upravo je ona bila inicijator donacije i organizirala prijevoz i dječje uratke za prodaju. Dobili su ‘prelijepu pohvalu bolnice’ uz napomenu da se ovog dobrog djela nije sjetila niti jedna škola u njihovoj blizini.
– Organizirala sam i donaciju Dječjoj bolnici u Rijeci, u gipsaoni postavili uratke-odljeve od gipsa. Puno sam naučila i o primijenjenoj umjetnosti, o izradi radova, postavu izložbe. Pamtit ću i situaciju kada je učenica imala temperaturu i željela doći u školu jer joj je lijepo u školi. Imali smo dosta učenica koje su bile korisnice Doma za nezbrinutu djecu, bez roditeljske skrbi, pa bi kada bi navršile 18 godina i srednju školu morale napustiti Dom. Pomogla sam da Grad Rijeka osigura stan kako bi učenice mogle nastaviti školovanje. Prekrasno je i kako su neki bivši učenici postali profesori ŠPUR-a, zajedno smo odrastali, navodi Željka.
Prisjeća se i maturalnog putovanja u Grčku 2007. godine.
– Učenici, nastavnici, administrativno-tehničko osoblje – ekspedicija iz Rijeke provela je deset nezaboravnih dana u klasičnoj Grčkoj. Ni prije ni poslije tog putovanja, nisam doživjela takav spoj edukacije, umjetnosti, kulture, provoda i druženja. I dan danas neke kolege i ja, prisjetimo se Grčke, zagrebačke agencije Via, iznenađenja… i smijemo se do suza, kaže Željka.
Umirovljena tajnica ŠPUR-a: ‘Uvijek budite dobri ljudi’
Tijekom 25 godina u ŠPUR-u, u sve djelatnike, tvrdi Željka, utkala se predanost i ljubav prema umjetnosti.
– Utisnuti su nezaboravni trenutci, naročito zajednička maturalna putovanja, svi smo bili kao jedna velika obitelj koja je rasla, učila i živjela zajedno. Oplemenila me, kaže umirovljena tajnica.
Školski posao joj ne nedostaje jer ju je ulaskom u mirovinu dočekalo, kako ih voli nazvati, bezbroj malih slatkih ‘projekata’ – kućica u Dalmaciji, na otoku Krku, dvoje unuka… Nedostaju joj samo socijalni momenti, druženja, razgovori, smijeh s drugom velikom obitelji – školom. Ipak, danas u mirovini ima više vremena za druženje s unucima i stvaranje lijepih uspomena.
– Volim peći torte i ukrašavati ih na svoj način. Sad ću imati vremena. Kreativna sam po prirodi, tako da sada imam više vremena boraviti u svojim prostorima, kući i stanu, i oplemeniti stare stvari. Na primjer, obojim stari namještaj, stol, stolice, tapeciram stolice, oslikam zavjese, staru paletu, stare bicikle, vaze za cvijeće i slično, objašnjava Željka.
Za kraj, svojim bivšim kolegama, učenicima, onima koji će tek doći u ŠPUR i svima ostalima poručuje da samo imaju strpljenja.
– Posao neće uteći, pomažite koliko god je moguće, dobrota se uvijek vraća na različite načine, samo treba vjerovati, davati se i raditi s ljubavlju jer tada uspjeh nikad neće izostati, i tada si sretan i ispunjen… Uživajte u svakom životnom trenutku i stvarajte lijepe uspomene, bilo poslovne ili obiteljske… Uvijek, uvijek budite dobri ljudi. Život nam vraća ono što drugima dajemo, zaključuje Željka.
Pridružite se našem Instagram kanalu.
