Veće plaće neće vratiti dostojanstvo nastavnicima jer se dostojanstvo ne dobiva novcem

Dobro se sjećam dana u osnovnoj, a posebno srednjoj školi i dobro se sjećam učitelja i nastavnika – i onih dobrih i onih loših. U razgovoru s današnjim učenicima, čini se da su stvari i dalje iste, kao i u svakoj struci ima onih koje svi cijene, koji su u svojem poslu profesonalni i kvalitetni, ali ima i onih koji tu kao da su samo usput, provlače se i usput su vrlo nekorektni i neprofesionalni. U štrajku učitelja i nastavnika za uvećanje koeficijenta plaće koji traje već puna četiri tjedna, često se naglašava da je ovo borba za njihovo dostojanstvo. Bojim se da se to dostojanstvo ipak neće dobiti novcem, čak i ako se njihovi zahtjevi ispune.

profesor
foto: srednja.hr

Imali smo u srednjoj školi tu jednu nastavnicu, vanserijsku, cijenili smo je i tada, cijenimo je i danas. Isticala se među ostalima, bila je izuzetno kvalitetna nastavnica: poštena, stručna, prema nama topla i s nama bliska, ali ujedno i ne prebliska. Znala je granicu u svemu. Ispravljala bi ispite u roku dana ili dva, ako ne bi znala neki odgovor na pitanje, to je zapisala i sutradan došla s odgovorom. Bila je to uistinu najbolja nastavnica, a učenici su je (čak i oni koji nisu voljeli taj predmet sam po sebi!) poštovali i cijenili i kada bi dobili jedan i kada bi dobili pet.

Učenici prepoznaju loše nastavnike

Ministarstvo poslalo uputu školama: Evo kako će učenici nadoknađivati dane štrajka

Bilo je kroz moje osnovno i srednjoškolsko obrazovanje još par nastavnika kojih se sjećam kao kvalitetnih. Možda nisu bili toliko posebni kao ova nastavnica, ali su ih učenici prepoznavali i za njih se znalo da su dobri. U razgovoru s kolegama iz bivšeg razreda svaki put iznova mi se potvrdi da to nije bio samo moj subjektivan dojam. U školi se uvijek zna tko je dobar, a tko loš nastavnik.

Nažalost, tih drugih, loših, bilo je jako puno. Nismo ih poštovali, cijenili, pa ako hoćete ni voljeli. U razgovoru s kolegama u redakciji, svi se sjećamo takvih nastavnika, a u razgovoru s današnjim učenicima, vidim da ni oni nemaju poštovanja prema velikom broju svojih nastavnika.

Učenici prepoznaju lošeg nastavnika. To je onaj tip koji, recimo, svaki put dođe i kaže “tri put pročitajte novu lekciju i odgovorite na pitanja” ili onaj koji ne zna riješiti većinu zadataka koje daje učenicima, ili onaj koji predaje lekciju isključivo čitajući rečenice iz knjige. Ili oni koji gledaju kroz prozor 45 minuta dok učenici sjede u klupama i rade – što god. Ili oni koji svaki put namjerno kasne na sat desetak minuta. Ili oni koji već 30 godina koriste iste materijale iako se od tada sve promijenilo. I to nisu izolirani slučajevi.

Dostojanstvo se ne dobiva novcem

Posljednja četiri tjedna nastavnici i učitelji štrajkaju. Traže veće plaće i to je njihovo pravo. Često ističu još jednu stvar, a to je da je ovaj štrajk borba za njihovo dostojanstvo. Kako će točno štrajk ili još bolje novac, ako i dobiju povećanje koeficijenata, pomoći onima koji su izgubili dostojanstvo?

Dostojanstvo je, prema Velikom rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića, ukupnost vrlina koje pobuđuju poštovanje. Dostojanstvo je unutar osobe, ali ga ona dobiva kroz poštovanje od drugih ljudi, u ovom slučaju, prvenstveno od učenika. Upravo zato je stav učenika prema nastavnicima važan jer se osoba osjeća dostojanstvenom onda kada je drugima vrijedna, kada je drugi poštuju.

Pravobraniteljica traži da se pravu na obrazovanje da prednost nad pravom štrajkanja

Postoje oni koji su dostojni, kako sam već objasnila, učenici ih prepoznaju. Oni su, čini mi se, često tihi, ali ponosni na ono što rade. Učenici ih cijene ne znajući kolika im je plaća. Što se njih tiče, ti nastavnici bi bili jednako cijenjeni da imaju plaće tisuću puta manje i tisuću puta više. Onima koje učenici ne cijene neće pomoći ni povećanje koeficijenta od 60 posto.

Ne želim umanjiti činjenicu da novac može motivirati osobu da bolje radi svoj posao, ali definitivno sam sigurna da povećanje plaća neće pridonijeti tome da odjednom ogroman broj nastavnika potpuno promijeni ploču i počne kvalitetno obavljati svoj posao. Definitivno bi im novac pružio veće zadovoljstvo, ali teško se može reći da bi im to vratilo i dostojanstvo.

Novac ne donosi dostojanstvo, učenici neće nekoga cijeniti zato što ima više novca – u krajnjoj liniji, cijenite li predsjednicu i premijera zbog njihovih visokih plaća?  Isto tako, imaju li studenti više poštovanja prema profesorima na fakultetima samo zato što imaju više plaće? Mislim da ne. Srednjoškolsku nastavnicu s početka priče cijenim više nego velik broj profesora s fakulteta. Njezino dostojanstvo je veće.

Oni učitelji i nastavnici koji se osjećaju kao da nemaju dostojanstvo, kao da nisu cijenjeni, to su dostojanstvo ukrali sami sebi.

*Komentar je stav autorice

3 komentara

  1. Dostojanstvo I respect svatko uziva onoliko koliko GA osobno image I cuva.premda suvremene pedagoske metode narusavaju, ugled, dostojanstvo I respect, jer se dijeca pogresno odgajaju, data su im prevelike povlastice. Rijetki prosvijetni radnici be podljezu pritisku roditelja i suvremene odgojnih, ha bih rekao neodgojnih metoda.

  2. Profesorica sam , plaću sam povečakla napredovanjem. Volim svoj posao. Ne štrajkam. Moje dijete neće odrađivati niti jednu subotu štrajka, niti produženje nastavne godine. I ps,,,,,ovo mi sve liči na dostojanstvo ŠATORTAŠA. Nek ponesu sad več i plinske boce. Porast će im dostojanstvo

  3. Ništa se ne može napraviti u kratkom roku. Kroz dulje vrijeme veće plaće mogu pomoći tako što će rad u prosvjeti učiniti atraktivnijim, privući kvalitetnije ljude i omogućiti pozitivnu selekciju. Već dulje vrijeme je sve obrnuto. Na primjer, na PMF-u velik broj onih koji su upisali nastavni smjer učinili su to zato što nisu uspjeli upisati inženjerski, a ne zato što su željeli raditi u školi. Osobno, iako profesor po zvanju, morao sam otići iz prosvjete da bih rješio egzistenciju za svoju obitelj. Radom u školi to nisam mogao. Možda bih i uspio dodatnim radom izvan škole, ali ako želiš taj posao raditi kako treba, moraš mu se posvetiti do kraja i onda nema baš toliko vremena za dodatni rad kako se to nekima sa strane čini. A ja tako odgovoran posao ne želim raditi ‘s pola mozga’. Više kolegica i kolega koji i dalje rade u školi rekli su mi da sam dobro učinio i da bi i oni tako kad bi uspjeli naći drugi posao. Naravno, ima još dosta učitelja i nastavnika koji rade sa srcem i odrađuju velik posao, koji imaju rješenu egzistenciju i/ili im je ljubav prema profesiji veća od potrebe za novcem. Kažu da je bogat onaj tko malo treba, a ne onaj tko puno ima 🙂 Ali kako možemo očekivati dobre razultate ako u školama ima i onih koji su tamo samo zato jer nisu sposobni za neko drugi posao ili zato što su našli idealan omjer, minimalno rada (nekvalitetnog) uz kakvu-takvu plaću, a nema mogućnosti da se takvi maknu jer onda ne bi imao tko raditi? U ovoj državi kvalitetno obrazovanje bi trebalo biti prioritet, a kvaliteta se uvijek mora platiti.

Odgovori