Ovo pismo nastavnice trebao bi pročitati svaki roditelj i osmaš pred kojim su upisi u srednju

Za gotovo 39 tisuća učenika osmih razreda slijedi poprilično uzbudljivo, ali nimalo lako razdoblje – trebaju odlučiti u kojoj će srednjoj školi nastaviti svoje obrazovanje. Česta dilema mnogih je upisati gimnaziju ili strukovnu školu. Na žalost, u taj se izbor nerijetko ‘upletu’ predrasude o određenoj vrsti škole. Da okolina često stvara neutemeljene stereotipe o određenim vrstama škola, svjesna je i Manuela Mihaljević Sabljak, nastavnica mentorica. Problematizirala je to u pismu poslanom na redakcijsku adresu, a koje u nastavku prenosimo u cijelosti.

Piše: Manuela Mihaljević Sabljak, nastavnica mentorica

‘Naše su ruke stvorene za stvaranje. Ali naše društvo i način na koji obrazujemo našu

djecu odbacuje fizički rad – to je samo za one koji nisu uspjeli, koji nisu intelektualno

dorasli raditi bilo što drugo. I zbog ovakvog stava, umjesto da budemo društvo

proizvođača, mi smo društvo potrošača…

U našem je društvu nerijetko rašireno mišljenje kako neke škole mladi upisuju samo zato što nisu imali dovoljno dobre ocjene tijekom svog obrazovanja, nisu skloni učenju i problematičnog su ponašanja. Takav stav oblikuje društvena okolina, ali i roditelji koji imaju različita očekivanja od svoje djece. No, je li tomu baš tako? Može li se netko obrazovati za mehaničara i biti jednako cijenjen u društvu kao i profesor na fakultetu?

Učenici koji upišu strukovni program, osobito trogodišnji, često se označavaju kao manje vrijedni iako nema pravih razloga za to. Slažem se da jedan liječnik treba uložiti puno truda i vremena da bi mogao liječiti i pomagati drugima, no isti taj liječnik, da bi mogao živjeti i raditi, treba dobrog i kvalitetnog mehaničara, električara, vodoinstalatera itd. Ideja da su ‘strukovnjaci’ manje vrijedni od gimnazijalaca pogrešna je i štetna! Zašto?

Različiti putevi, jednaka vrijednost

• Različite vještine: gimnazije nude široko opće obrazovanje, pripremajući učenike za studiranje. Strukovne škole usredotočuju se na praktične vještine, osposobljavajući učenike za specifična zanimanja. Svaki put nudi vrijedne vještine.
• Različiti doprinosi: društvo treba i intelektualce i stručnjake. Inženjeri, medicinske sestre, električari i mnogi drugi stručnjaci ključni su za funkcioniranje našeg svijeta.
• Različiti interesi: nisu svi učenici zainteresirani za akademsko obrazovanje. Strukovne škole nude priliku za one koji žele praktično učenje i brži ulazak na tržište rada.

Predrasude i mitovi

• ‘Strukovnjaci su manje inteligentni!’ – Inteligencija se manifestira na različite načine. „Strukovnjaci“ često imaju izvanredne praktične i tehničke vještine.
• ‘Gimnazijalci su uspješniji!’ – Uspjeh se ne mjeri samo akademskim postignućima. Mnogi „strukovnjaci“ postižu izniman uspjeh u svojim karijerama.
• ‘Strukovna zanimanja su manje plaćena!’ – Iako su neka strukovna zanimanja manje plaćena, mnoga su vrlo tražena i dobro plaćena, posebno u deficitarnim područjima.

Promjena perspektive

• Poštovanje prema svim zanimanjima: svaki posao koji se obavlja pošteno i odgovorno zaslužuje poštovanje.
• Promicanje strukovnog obrazovanja: potrebno je ulagati u strukovne škole i promovirati ih kao vrijednu opciju za mlade ljude.
• Borba protiv stereotipa: trebamo se boriti protiv stereotipa koji umanjuju vrijednost strukovnih zanimanja.

Zaključak

Vrijednost osobe ne ovisi o vrsti obrazovanja koje je stekla. Svaki pojedinac ima pravo na izbor obrazovnog puta koji mu najbolje odgovara. Društvo bi trebalo cijeniti raznolikost vještina i doprinosa društvu koje donose i učenici gimnazijskih i učenici strukovnih programa. I za kraj, donosim mišljenje maturantice ekonomskog smjera o ovoj temi:

‘Jedan od ključnih problema u našem društvu omalovažavanje je fizičkog rada i zanatskih vještina. Čini mi se da smo kao društvo zapali u stanje u kojem se fizički rad gleda kao nešto manje vrijedno. Taj stav, po mom mišljenju, nije samo pogrešan, nego i opasan jer vodi do sve veće ovisnosti o uvozu proizvoda, gubitka vlastite proizvodne sposobnosti i slabljenja vrijednosti rada općenito.

Smatram da je izrazito važno vratiti poštovanje prema svim oblicima rada, a naročito prema fizičkom radu i zanatima koji često zahtijevaju veliku vještinu, kreativnost i predanost. Fizički rad nije samo za ljude koji nisu ‘uspjeli’ u akademskom smislu, već je to način na koji mnogi ljudi ostvaruju svoju kreativnost i doprinos društvu. Naš obrazovni sustav pridonosi ovakvom stavu jer se često naglašava isključivo teorijsko znanje i akademski uspjeh, dok su zanatske i praktične vještine stavljene u drugi plan. Mislim da bi se u obrazovni sustav trebali uvesti programi i predmeti koji bi djecu podučavali vještinama stvaranja i ručnog rada. Društvo koje cijeni i potiče fizički rad društvo je koje gradi vlastitu samostalnost i proizvodne kapacitete. Kroz taj proces postajemo ne samo društvo koje troši, već i društvo koje stvara i doprinosi vlastitim resursima.

Moj stav je da bi društvo trebalo poduzeti ozbiljne korake u promjeni načina na koji se gledaju fizički rad i zanatske vještine. Povratak poštovanja prema tim vještinama može donijeti dugoročne koristi – samostalniju, produktivniju i zadovoljniju zajednicu u kojoj su svi oblici rada jednako vrijedni i potrebni.’