Graf koji nastavnici ne žele da vidite za vrijeme štrajka

Graf odgovornosti je graf o kojem nastavnici ne žele pričati. Graf je to u kojem nastavničke plaće rastu, a rezultati učenika stagniraju ili su sve lošiji. Sve više novaca se ulaže u plaće prosvjetara, a država po pitanju rezultata učenika ništa ne traži zauzvrat. Dovoljno je ne raditi političke probleme kako bi se zadovoljila aktualna vlast. To što je prosječna ocjena na B razini mature 2,29 iz Matematike, nikoga pretjerano ne uznemirava u kontekstu još jednog štrajka.

Osnovni posao nastavnika je podučavanje i ocjenjivanje. Ocjena treba pratiti određeno znanje. Učenik ne može tek tako zaslužiti odličan pa niti dovoljan. Ocjene bi trebale biti realne i usporedive među školama i gradovima. Profesor koji od učenika zrelog za pad pretvori u nekog tko će imati realnu ocjenu dobar, zlata vrijedi. Još je značajniji onaj profesor koji od prosječnog đaka stvori odličnog.

Koliko vrijedi profesor čiji učenici ne napreduju?

Koliko onda vrijedi profesor koji ne radi razliku? Profesor čiji učenici stagniraju ili još gore, propadaju pod njegovom paskom? Je li taj profesor prava osoba na pravom mjestu? Kada je zadnji put bio na edukaciji koja mu je pomogla? Što je promijenio u svojem planu rada od prethodne godine ili ga samo kopira, testirajući isti recept očekujući drugačiji rezultat?

Hrvatski učenici imaju ispodprosječne rezultate na PISA istraživanjima, nacionalnim ispitima i državnoj maturi. Nije ništa čudno na PISA rezultatima vidjeti kako godinama gledamo leđa Sloveniji i Poljskoj. Na nacionalnim ispitima učenici četvrtih razreda osnovne škole prosječno riješe 53,5 posto ispita. Matematika je nešto bolje i rješava se 62 posto. U osmim razredima riješenost Hrvatskog je na 56 posto, a Matematika pada na 48 posto.

Na posljednjim ispitima mature prosječna ocjena na Hrvatskom je 2,85, dok isti učenici ostvaruju ocjenu 3,65 u školi. Logično, kod Matematike je situacija još gora, B razina mature je 2,29, A razina na 2,6, a prosječna ocjena u školi 3,2. Vrijedi istaknuti kako je za dvojku na maturi iz Matematike dovoljno riješiti tek malo više od četvrtine ispita.

Profesori mogu dobiti 31 posto povećanje plaće

Svako vanjsko vrednovanje učeničkog znanja govori o sve težoj situaciji u školstvu. To je legitimna tema o kojoj se mora razgovarati kada prosvjetni sindikati traže povećanje plaća. Bi li itko u Hrvatskoj, od politike pa do medija, mogao nešto reći nastavnicima koji traže veću plaću jer su se te godine učenički rezultati poboljšali za 31 posto?

Vjerojatno bi 4 posto koliko prosvjetari ove godine traže (op.a: Već su dobili 6 posto, traže još dodatna 4 posto da dođu do 10) bilo premalo. Dobili bi svih 31 posto kada bi rezultati Matematike toliko porasli, kao i pismenost mladih. Ipak, s time se nastavnici ne uspoređuju. Sindikati rade grafove s vojnicima čije su bruto plaće narasle 31 posto(vidi graf ispod).

Ne kažu pritom kako je plaća vojnika u godinama koje analiziraju povećana s 922€ na 1.203€ neto (op. riječ je o usporedbi sindikata iz 2024. u odnosu na 2023.) Plaće u vojsci su narasle tolike jer su bile na rubu minimalca. Tu informaciju elegantno izbjegavaju u komunikaciji. Na početak grafa stavljaju redovite profesore u trajnom izboru s 14 posto povećanja s čime se stvara dojam života na prosjačkom štapu. Zapravo, taj isti profesor je u prošloj godini imao medijalnu plaću od 3.166€ neto. Redoviti profesor u trajnom zvanju tako ima 163 posto veću plaću od vojnika u prošloj godini, ali ni to nije dovoljna razlika kako bi se profesori osjećali ugodno. Koliko se vojnici osjećaju ugodno kada vide sindikalne grafove uz čitanje dnevnih događanja u vanjskoj politici, ostaje tema za popratni tekst.

Kako su se kretale plaće u znanosti i obrazovanju kroz godine, možete vidjeti u nekoliko grafova u nastavku. Za potpuniji dojam nedostaje informacija o prosječnoj i medijalnoj plaći u Hrvatskoj. Ako vas zainteresira ta informacija, potražite podatke na stranicama DZS-a i probajte pronaći godinu kada su nastavničke plaće zaostale za prosjekom.

Svi su krivi, osim njih samih

Ima li nešto u odgovornosti nastavnika za rezultate učenika? Jesu li za sve krivi loši kurikulumi, politika koja se vodi iz Ministarstva, loši udžbenici, nesposobni ravnatelji koji su nekoć bili nastavnici, lokalna politika koja je sve pokvarila, osim kada je njih zaposlila, agresivni roditelji, djeca koja gledaju samo u mobitel, nezainteresirane i bahate nove generacije? Je li bolji rezultat učenika nešto puno za tražiti, neostvarivo i izvan opisa profesorskog posla?

Može li se sustav napredovanja urediti tako da se ne napreduje sa sudjelovanjem na edukacijama koju su profesori možda slušali, nego za rad s učenicima? Ako može, možemo li to napraviti čim prije da što više ljudi potaknemo boljim uvjetima? Ako ne može, a nastavnici često tvrde kako se to ne može, koja je onda točno uloga nastavnika u obrazovnom procesu? Je li riječ o statistima ili ključnim akterima od kojih očekujemo prenošenje znanja učenicima?

Odgovor na to pitanje moraju dati oni sami. Doduše, nešto bi se moglo pitati i Vladu koja za ozbiljnije razgovore o kritičnom stanju u sektoru nema odgovor. Dok se akteri godinama premišljaju oko odgovora, pitanja o ulozi nastavnika i novom povećanju plaća bi si mogli postaviti porezni obveznici, roditelji i učenici. Što točno dobivamo s novim povećanjem, ako se rezultati nisu poboljšali s prethodnim povećanjima? Je li uloga nastavnika u obrazovnom procesu popuniti radno mjesto ili preuzeti odgovornost za svoj posao, odnosno rezultate učenika i studenata?

*Komentar je stav autora