Cjelodnevnoj nastavi protive se neradnici i privilegirani kojima nikada neće trebati

Poprilično šokiran činjenicom da postoje roditelji i nastavnici koji se žestoko protive projektu cjelodnevne nastave, složio sam nekoliko riječi. Ispričao svoju priču, priču o učeniku koji nije mogao birati i roditeljima koji su navečer dolazili s posla.

Odrastao sam u malom selu na moru. Znate ono, svi vam zavide, osim vi sebi, jer znate gdje i kako živite. Da, more vam je pred kućom, ali – praktički – to je jedino što vam je pri ruci. Naučio sam to od malih nogu. Mada nisam na to gledao kako gledam danas, sjećam se.

Prvi razred, prvo ‘moraš’

Sjećanja se taman preklapaju s početkom škole. Prvi razred i prvi puta da kao dijete nešto baš ‘moraš’. Ja sam ‘morao’ svaki dan od 6.30 ujutro. Mama bi napravila čokolino, malo me razbudila, i dok bih ja krenuo jesti, ona i stari su već bili na izlasku. Radili su tridesetak kilometara dalje, u Splitu, a ujutro je gužva i trebalo je krenuti na vrijeme.

Nije bilo onih fensi obiteljskih doručaka iz reklame za nutelu. Pojedeš, pereš zube pa pješačiš do busa. Kući sam dolazio taman nakon sapunice, baka i dida bi me natjerali da odmah ručam. Nikad nije dovoljno, uvijek možeš još. Ali to je to. Tu bi otprilike završilo moje ‘moranje’.

Bake i dide nemaju baš reputaciju kao neprikosnoveni autoriteti. Nisu to bili ni u mom slučaju. Moje ‘jesam’ na njihovo tek jedno ‘jesi li napisao domaći’ je bilo dovoljno. Nije mi trebalo previše da skužim kako ih smuljati. Popodne su se gledale serije, što god je bilo na televiziji. Pa tako do nekih 17 sati. Tada bi otprilike starci ušetali u kuću. Oni bi krenuli s pitanjima koje ja nisam, a ja s odgovorimo koje oni nisu voljeli čuti.

Večeri trošili na zadaću

I tako, navečer, nekoliko sati koliko smo imali zajedno u danu, potrošili bi zadaću i školske obaveze. Sjećam se te užurbanosti. Nije to bilo lako, prvenstveno mojim roditeljima, ali nisu imali bolje rješenje. Ja sam čak bio od onih sretnika koji je imao sedam godina starijeg brata, baku i didu. Bilo je onih koji ni to nisu imali. Oni su se, uglavnom, sami brinuli o sebi dok su čekali starce da se vrate s posla. Nitko se nije žalio jer – malo mjesto, malo mogućnosti.

A što da smo imali alternativu? Da moja mala seoska škola nije bila toliko mala ni toliko seoska, da je imala neki produženi program, dodatnu nastavu, kantinu i opremljenu knjižnicu, izborne predmete i aktivnosti, sport i umjetnost, ples? Ili samo nastavnike koji će ti provjeriti zadaću, pomoći ti, pričati s tobom, dati ti savjet? Što da je to moglo trajati dok se moji starci ne vrate s posla?

Neradnicima i dušebrižnicima

Reći ću vam, bez razmišljanja, to bi bilo super. Ne bi bilo brige gdje sam i što radim, koja je zadnja spačka na pamet pala meni i prijatelju iz razreda, koliko zadaće imam i što sam popodne gledao na televiziji. To bi odradio u školi. Vrijeme bi prošlo, a iz škole me ne bi kupili ni baka ni dida ni školski bus, nego roditelji. Išli bi doma i tih nekoliko sati u danu proveli mirno, ne baveći se matematikom, sastavkom o medvjediću iz djetinjstva i herbariju za prirodu.

Bez razmišljanja, i današnjim roditeljima, barem onima koji nešto rade u životu, ovo bi bilo super. Danas smo svi na poslu više i dulje nego prije, bake i dide nisu uvijek tu da pruže ruku, a svijet generalno nije siguran kao malo selo na moru. Takvim ljudima najave o projektu cjelodnevne nastave itekako imaju smisla. To je odgovor na sve dosad neuslišene molitve, na sve duge večeri, zadaće, izgubljene živce, u procesu pregorjele večere.

No, ovaj tekst zapravo uopće nisam namijenio tim roditeljima i njihovoj djeci. Oni znaju da koliko bi bilo sjajno da europskim novcem škole dovedemo u red i prilagodimo potrebama ljudi. Ovaj tekst namijenio sam piskaralima s društvenih mreža. Očiglednim neradnicima i dušebrižnicima koji u produženoj nastavi vide kapitalističko zlo i robovanje. Koji, zapravo, od svoga nerada i privilegije ne vide. Možda im ovo malo otvori oči.

*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr