Učiteljica Đurđa: Nije istina da se gradivo u razredu nije moglo uskladiti sa Školom na Trećem

Radila sam u podrumima za vrijeme rata, u izbjeglištvu u Austriji i u razrednim odjelima s 38 učenika, ali ni u snu nisam mogla zamisliti da ću biti učiteljica na televiziji, kaže Đurđa Trupinić. No to se ipak dogodilo, a po završetku Škole za život učiteljica Đurđa podijelila je s nama svoje iskustvo rada u nastavi na daljinu.

Učiteljica Đurđa poznata je danas svakom prvašiću.

Nakon 29 godina rada, Đurđa Trupinić učionicu je zamijenila TV-studijem.

Budući da je Škola na Trećem završila, pitali smo učiteljicu Đurđu kakvi su njezini dojmovi o školi na daljnu, čije je snimanje zbog bolesti bila prisiljena napusititi u jednom trenutku.

Podsjećamo, prije nekoliko dana pričali smo i s učiteljicom Sanjom Polak.

Učiteljica Đurđica kaže kako su djeca najljepša publika na svijetu, ali nam je i priznala kako su joj na televiziji ipak nedostajali dječji glasovi, kimanje glavicama, iznenadna pitanja i reakcije pa čak i šiljenje olovaka, šuškanje i šaptanje.

Kako ste se odlučili prijaviti za Školu na Trećem?

Nije bilo previše vremena za razmišljanje. Smatrala sam to profesionalnom i građanskom odgovornošću. Prijetilo nam je nešto nepoznato i opasno i nismo znali koliko će to trajati strepeći od posljedica.

Kao mentorica Škole za Život prepoznala sam mogućnost i priliku zadovoljiti zahtjeve učitelja razredne nastave iskazane na stručnim skupovima i u virtualnim učionicama te praktično prikazati novi koncept kurikulumskog cjelovitog poučavanja u danim okolnostima. Naravno, na prvom mjestu bila su djeca, moji učenici kao i svi učenici kojima je u tom trenutku bio uskraćen odlazak u školu. Djeca su mi uvijek najveća motivacija.

Jeste li tada već znali što Vas očekuje?

Nisam znala što me očekuje. Osjećala sam potrebu smiriti ih, stvoriti ugodu, zainteresirati ih i motivirati jer motivacija je izuzetno važna za rad i uspjeh. Znam koliko je to zahtjevno iz prakse, a kako ću to postići u virtualnoj učionici, nisam bila baš previše sigurna. Znala sam samo da trebam biti svoja, onakva kakva jesam, ne glumica, ne voditeljica obrazovnog programa nego samo učiteljica.

Koliko dugo radite u školi?

U školi sam već 29 godina. Profesionalno iskustvo stjecala sam i u područnim i matičnim osnovnim školama. Radila sam u kombiniranim razrednim odjelima dvorazredne i trorazredne kombinacije, radila sam u podrumima za vrijeme rata, u izbjeglištvu u Austriji ali i u razrednim odjelima s 38 učenika što mi se sada čini nestvarnim.

Imam dovoljno iskustva kao i godina ali entuzijazam i volja za napredovanjem u smislu stručnosti nikada ne prestaje. Ni u snu nisam mogla zamisliti da ću biti učiteljica u virtualnoj učionici na televiziji.

Jeste li prije imali iskustva s nastupima pred kamerom? Koliko se rad na televiziji razlikuje od rada u školi?

Kako do sada nisam imala nikakvih iskustava pred kamerama, iznenadila me smirenost i činjenica da nemam nikakvog straha. Mi učitelji, javni smo govornici, svakodnevno, i imamo najljepšu publiku na svijetu. Ljudi smo pa griješimo i ispravljamo pogreške, učimo, rastemo zajedno s našim učenicima jer oni su nam i najbolji kritičari. Rad u školi živi je proces u kojemu ste neprestano u interakciji s učenicima. Vodite ih ali to svakodnevno isplanirano putovanje obogaćujete spontano upijajući njihove reakcije, strahove, nesigurnost, znanje, zanimanje, sposobnosti, granice. To je najveći nedostatak pred kamerom.

Nedostajali su mi pogledi, izrazi lica, ruke u zraku, dječji glasovi, kimanje glavicama, iznenadna pitanja i reakcije, šiljenje olovaka, šuškanje, šaptanje, … Tišina je bila bolna ali nakon prvih radova koje su nam naši učenici poslali, prvih reakcija u javnosti i prvih poruka, osvijestila sam njihovu prisutnost, a dugogodišnje mi je iskustvo pomoglo da tijekom virtualnog nastavnog procesa predvidim i moguće odgovore kao i atmosferu ‘žive’ učionice.

Što vam je bilo bolje, a što vam je nedostajalo?

Ništa ne može zamijeniti rad u školi i ovo iskustvo još je jedan od dokaza da posao koji radim nikada ne bih mijenjala. Zapravo ga ne doživljavam kao posao.

Kako su izgledale pripreme za nastavne lekcije u Školi na Trećem, a kako sama snimanja?

Pripremanje scenarija za snimanje radili smo timski. Dnevno pripremanje učitelja razredne nastave za prvi razred ne razlikuje se konceptualno od scenarija poučavanja koje smo svakodnevno provodili u virtualnoj učionici. Kako sam već naglasila, ideja je Škole za Život, bez obzira što radimo u predmetnosatnom sustavu, cjelovito poučavanje, oprimjereno poučavanje za život, poučavanje u kojemu se integrirano ostvaruju odgojno-obrazovni ishodi jednog nastavnog predmeta, ali i više predmeta istovremeno. Ne razdvajaju se ‘sadržaji’ nego se implementiraju. Takav je koncept tematski, a temelj su mu novi kurikulumski dokumenti obvezni u frontalnoj primjeni tekuće školske godine za sve učenike prvog razreda.

Veliko mi je zadovoljstvo bilo raditi s učiteljicama i učiteljem, članovima tima Marijanom Andrišek, Marinom Rasinec Sečen, Doroteom Buntak, Mirom Čuvidić, Maricom Jurec, Maricom Kardaš, Marijom Lacmanović, Natašom Ljubić Klemše, Josipom Novoselom, Aleksandrom Oreški, Marlenom Šahinović, Senijom Zadravec Kermek i Sarom Fadljević. Tim je izvrsno funkcionirao iako se osobno svi nismo ni upoznali te je dokaz da se timskim radom i zajedničkim ciljem postižu veliki rezultati.

Naš je cilj takav i bio i sigurna sam da smo ga opravdali. Komunicirali smo ‘na daljinu’ uz pomoć platforme za suradnju i komunikaciju, baš kako funkcionira Škola za Život pod vodstvom gospođe Lidije Kralj kojoj sam neizmjerno zahvalna za svu energiju, znanje i motivaciju kojom me, između ostalog, uvela i u digitalni svijet.

Planovi su bili tjedni, a motivacijske teme dnevne ili dvodnevne. Kratkim konstruktivnim sastancima koordinatorice Marijane, dogovarali smo konkretne aktivnosti izrade prezentacija, digitalnih sadržaja, stvaranja priča, igrokaza, pjesama, gostovanja, praktične aktivnosti, odabir pristiglih učeničkih radova, postavljanje učeničkih radova na web Škole za Život i sve što je činilo nastavu u Školi na Trećem. Završene scenarije postavljali smo na Google disk te na taj način dijelili s urednicima, fonetičarima i zaduženima za Carnet podršku.

Scenariji su se stvarali za dva do tri dana unaprijed. Rad je bio iscrpljujući i zahtjevan ali nitko se nije žalio, nitko nije brojio sate, računao radno vrijeme, vikende, brojio izrađene priloge,…. Probleme smo rješavali u hodu, opet timski uz veliku podršku svih uključenih televizijskih djelatnika. Snimanje se odrađivalo s puno strpljenja.

Nije mi bilo lako u isto vrijeme pratiti glas urednika realizatora u uhu, crveno svjetlo na kameri u koju bih trebala gledati, koncentrirati se na scenarij, upute fonetičara, paziti da mikrofon ne šuška, pisati po bijeloj samostojećoj ploči koja se često zaljuljala, paziti da mi se ne dogodi pogreška jer studijski blokovi snimali su se po 15 ili 20 minuta,… Sva sreća da nismo išli uživo! Sinergija je to bila.

Imate li kakvih anegdota koje biste željeli podijeliti?

Kasno sam shvatila da nakon što me ozvuče trebam prestati razgovarati naglas sama sa sobom! Sigurno sam cijelu ekipu zabavljala spontanim monolozima.

Kakav je osjećaj gledati sebe na televiziji?

Bez očekivanja i srama stojim iza svake snimljene Škole na Trećem. Nisam mlada da bi mi imponirala medijska eksponiranost niti se previše opterećujem pogreškama, a naravno da ih je bilo. Sretna sam ako sam uspjela prenijeti emociju i ako se prepoznala moja iskrenost. Snimila sam 21 nastavni dan i žalosna sam što me bolest zaustavila do kraja. Pregledala sam samo neke epizode jer nemam za to vremena, ali sam zato učiteljicu Saru redovito pratila.

Tko je vodio brigu o vašim učenicima (slao, ispravljao zadaće) dok ste radili u školi na Trećem?

Cijelo sam vrijeme paralelno vodila svoj razred jer sve što sam stvarala za Školu na Trećem, stvarala sam upravo za njih kao što su i svi drugi članovi tima stvarali za svoje učenike. Najveću ulogu u takvom obliku nastave odradili su roditelji mojih učenika koji su vrlo odgovorno uz veliku podršku prihvaćali moje poruke o načinu praćenja Škole na Trećem. Svi su materijali na vrijeme bili objavljeni na web stranici Škole za Život i dostupni roditeljima i učiteljima.

Optimizirali smo dodatne materijale i odgovorno tvrdim da je učeniku prvog razreda bilo dovoljno u danim okolnostima samo pratiti program. Temeljne vještine, čitanje i računanje stječu se djelomično u školi. Čitanje se razvija čitanjem kao što se i računanje automatizira računanjem. I u uobičajenoj strukturi nastave te se vještine razvijaju kod kuće. Proces započinje u školi ali se više razine ostvaruju vježbanjem kako bi se mogle primijeniti u školi.

Kakvi su dojmovi vaših (bivših) učenika, rodbine…?

Imala sam veliku podršku sa svih strana, kolega, roditelja, učenika, … Dobivala sam i još dobivam bezbroj poruka i telefonskih poziva. Hrabrili su me u početku, a sad mnoge srećem i prepričavam im doživljaje. Hvala svima na tome.

Kako komentirate rad svojih kolega za vrijeme nastave na daljinu?

U ovoj nepoznatoj situaciji, svaki je učitelj od sebe dao koliko je znao, mogao, morao i htio ali svi su radili. Snašli su se. I Loomen je učiteljima pružao podršku u primjeni digitalne tehnologije u poučavanju. S obzirom na razvijene digitalne kompetencije, nekima je trebalo više, a nekima manje vremena. Neki su se bolje, a neki lošije organizirali. Svaki učenik najbolje funkcionira u poznatoj situaciji i veže su uz učitelja. Uzajamna je ta privrženost. Upravo u tom smjeru trebao je ići rad učitelja.

Uz Školu na Trećem, učenicima je učitelj trebao biti podrška svojom prisutnošću i opipljivošću putem neke društvene mreže ili bilo kojeg konferencijskog programa, bilo porukama, telefonskim razgovorima, sastancima, formalnim i neformalnim online druženjima. Svaki se učitelj mogao vezati na scenarije televizijskog programa jer svi učenici prvog razreda OŠ od početka nastavne godine ostvaruju odgojno-obrazovne ishode i očekivanja kurikulumskih dokumenata.

Iznenađena sam da i nakon tolikih sati edukacije neki učitelji rad još uvijek temelje na sadržaju jednog izvora (udžbenika) te da kao stručnjaci i autonomni kreatori nastavnog procesa nisu prihvatili prednosti koje im je donijela Škola za Život.

Tijekom 57 nastavnih dana u virtualnoj su se učionici ostvarivali gotovo svi odgojno-obrazovni ishodi, naravno uz ograničenja ostvarivanja na višim razinama ostvarenosti iako smo se u posljednjim emisijama trudili rješavati i složenije probleme. Prema tome, izjave da se ne može uskladiti ‘gradivo’ neopravdane su jer službeno i stručno ta je riječ nepoznanica u kurikulumskom poučavanju.

Škola na Trećem trebala je biti najbezbolniji model nastave na daljinu u kojoj se od učenika nižih razreda nije očekivala isključiva primjena digitalnih kompetencija.

Nadam se da se druga prilika neće dogoditi i da ćemo bez obzira na strepnje i najave za jesen, nastavnu godinu započeti i završiti u školi, baš onako kako treba.