Dvostruko odricanje od odgovornosti i privid slobode – lektira kao lakmus papir

Posljednjih dana svjedočimo o još jednoj zavrzlami vezano uz pokušaj obrazovne reforme ili onoga što je od nje ostalo. Teško ih je više i pratiti, a ovaj put na red je došla lektira. Kako bi se shvatila geneza problema treba se prisjetiti 2016. godine i najžustrijih rasprava oko Cjelovite kurikularne reforme. Tada je upravo lektira (uz Građanski odgoj i obrazovanje, Zdravlje i Povijest) bila jedna od glavnih prijepornih točaka.

Piše: Nikola Baketa, poslijedoktorant s IDIZ-a

Tadašnji protivnici reforme su isticali prezastupljenost autora koje oni smatraju predstavnicima lijevog spektra[1] te su se ti prigovori uglavnom odnosili na autore suvremenih djela. Suprotstavljali su tad Prosperov Novaka i Juricu Pavičića, Aralicu i Jergovića, prozivali Rudan, neki su u uvođenju suvremene literature vidjeli podilaženje čitateljstvu lošeg ukus, pomodnost.

Posebno je bio zanimljiv jedan komentar iz javne rasprave o kurikulumu Hrvatskog jezika u kojem se navodi –  „U ponudi suvremene književnosti na popisu za samostalno čitanje našla su se djela koja ne navode na razmišljanje o životu niti pokazuju put prema svjetlu i dobru, ne zahtijevaju mislećeg čitatelja niti brušenje razboritosti, nego razum blokiraju, golicaju maštu, potiču senzualnost, bude tamne sjene nesvjesnoga i podsvjesnoga, siju traumatične osjećaje i zle misli, razbijaju duševnu čistoću, duhovni sklad i moral unoseći kaos u um i srce učenika koji će se čitajući uživljavati u taj svijet.“

Prvo odricanje od odgovornosti

Ovakav pristup raspravi i karakteriziranje suvremene književnosti stvorio je očito dozu straha koja se odrazila u kasnijim pokušajima kreiranja popisa lektire. Postupanje tima ministrice Divjak u ovom pogledu nazvao bih dvostrukim odricanjem od odgovornosti. Prvo odricanje od odgovornosti se očituje u tome što su „mudro“ odlučili u potpunosti maknuti svu suvremenu literaturu s popisa preporučenih djela za cjelovito čitanje.

Geneza je jednostavna – u inačici kurikuluma iz veljače 2016. godine postojao je jedinstveni popis preporučenih djela za cjelovito čitanje (u kojem su se zajedno nalazila i kanonska djela i suvremena i domaća i strana), nakon stručne rasprave iste godine je napravljena podjela na popis obveznih djela i popis djela preporučenih za cjelovito čitanje (u kojem su se i dalje zajedno nalazila i klasična i suvremena djela) te je ta podjela zadržana i u inačici iz 2018. godine, a 2019. godine vidimo da se zadržao popis obveznih, a popis ostalih djela za cjelovito čitanje postaje popis klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka. Tako je suvremena literatura u potpunosti maknuta iz popisa, a sve pod izlikom da se potiče autonomija i sloboda nastavničkog odabira.

Drugo odricanje od odgovornosti

Drugo odricanje od odgovornosti je slijedilo nakon što je javnost reagirala na ovaj slučaj micanja suvremenih djela i to najizraženije kroz zagovaranje da se Dnevnik Anne Frank vrati na popis literature. Odricanje nije moglo proći bez, sad već klasičnog, pokušaja spina. Taj spin se oslanjao na dvije „noge“. Prvo, da Dnevnik Anne Frank nikad nije bio na popisu obvezne literature (što nitko nije ni tvrdio) i drugo, da suvremena literatura nije izbačena nego je po tom pitanju dana sloboda nastavničkog odabira (jer jest maknuta s popisa).

Nakon tih, loših i ne pretjerano uspješnih, pokušaja ministrica Divjak je odlučila drugi put odreći se odgovornosti te je najavila anketu nastavnicima kako bi se tako kreirao popis suvremenih lektirnih djela.

Ovim potezom je prebacila odgovornost na nastavnike i još važnije sebe izuzela od kritike kad popis bude dovršen. Osim toga, time je zanemarila cjelokupnu proceduru i transparentnost donošenja kurikulumskih dokumenata, rad Stručne radne skupine i Ekspertne radne skupine koji su joj prethodno, prema njihovim riječima, dostavili dokument koji je već sadržavao popis djela na kojem su bili i suvremeni tekstovi. Stoga se postavlja i pitanje hoće li se ovakva praksa nastaviti i kod nekih drugih prijepora pa će svako toliko ministrica slati nastavnicima ankete kako bi uvela ili maknula sadržaje pojedinih kurikuluma*

Privid slobode

Osim dvostrukog odricanja od odgovornosti, dogodio se još jedan zanimljiv moment u ovoj priči, a odnosi se na pozivanje na slobodu nastavničkog odabira. Naime, državni tajnik Tome Antičić putem Facebooka se vrlo spremno ukrcao na argumentaciju o komunističkom mentalitetu svih onih koji su se usudili progovoriti o problemu micanja suvremenih djela s popisa. Pri tome navodeći kako, eto, Finska ne navodi niti jedan naslov u obveznoj literaturi, a u Hrvatskoj se smanjivanje obvezne lektire navodi kao „vraćanje u pretprošlo stoljeće“.

Ukoliko su, iz MZO-a, zaista željeli dati punu autonomiju i slobodu nastavnicima tada su mogli u potpunosti ukinuti popis lektire (ali su znali da im to ne može proći). Iz tog razloga su se odlučili dati, nazovimo to, privid slobode te ostaviti suvremena djela na odabir (jer su isto tako znali da je to, kao što sam spomenuo, točka oko koje je bilo najviše prijepora). Tako sada koriste taj privid slobode kako bi prozivali druge za komunistički mentalitet, a sami nisu bili spremni dati punu slobodu nastavnicima. Ta „sloboda“ koju su oni ponudili samo je bijedni alibi za nedostatak hrabrosti u donošenju odluka, a prebacivanje odgovornosti za popis suvremenih djela na nastavnike samo bijedni pokušaj bijega od onih koji u suvremenim djelima vide razbijanje duševne čistoće.

[1] Citat iz javne rasprave o kurikulumu Hrvatskog jezika – „Na primjer, među pjesnicima koji su počeli krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina nalazimo semantičke konkretiste Branka Čegeca i Branka Maleša, koji su ljevičari. Zašto nema antipoda, kreacionista i kršćanskih pjesnika Nevena Jurice, Drage Štambuka, Ivana Tolja i Božidara Petrača?“

Komentar je stav autora

_____________________________________________________________________

U suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih portal srednja.hr organizira serijal tribina ‘Kazalište i mladi’. Sljedeća tema je ‘Zašto (moram) čitati lektire?’. Tribina s ovom temom će se održati 25. veljače s početkom u 18 sati u ZKM-ovoj dvorani Polanec. Više o ovoj tribini možete doznati na ovoj poveznici.