Mnogi misle da se Glazbeni i Likovni ne bi trebali ocjenjivati: 'Takva podjela nema osnovu'

Pedagozi često raspravljaju trebaju li se Glazbeni i Likovni u osnovnoj školi ocjenjivati. Argument je obično da su to ‘odgojni’ predmeti, no s tim stavom nikako se ne slažu profesori s kojima smo pričali. Jasna Šulentić Begić i Amir Begić objašnjavaju da se na Glazbenom ne ocjenjuje kako učenici pjevaju, već postoje druge metode, a Miroslav Huzjak objašnjava da je kreativnost jednako važna kao ispunjenje zadataka. Begići i Huzjak slažu se, ovi predmeti ne smiju biti tretirani kao sekundarni, a profesor Huzjak smatra da jedan sat Likovnog tjedno nije dovoljan.

Glazbeni, Likovni i Tjelesni često se skupno naziva ‘odgojnim predmetima’, a nisu rijetke ni rasprave o tome trebaju li se ovi predmeti ocjenjivati. Međutim, dio učitelja odbacuje takvu kategorizaciju jer smatraju da bi svi predmeti trebali imati odgojnu komponentu.

Kako učenike onda ocijeniti kad na njihovo obavljanje zadataka toliko utječe darovitost? Razgovarali smo s profesorima s dugogodišnjim iskustvom predavanja Glazbene i Likove kulture koji nam objašnjavaju da smjernice za ocjenjivanje i pedagoški pristup itekako postoje te da ne uzimaju u obzir samo praktično izvršenje zadatka, već i pokazani napredak, a upravo proces postaje glavni element koji se ocjenjuje.

Jasna Šulentić Begić i njezin suprug Amir Begić profesori su na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, a oboje su radili u školama i sudjelovali na stručnim skupovima Agencije za odgoj i obrazovanje. Naglašavaju nam da je cilj predmeta Glazbena kultura poticati cjeloviti razvoj učenika kroz aktivno bavljenje glazbom, kritičko upoznavanje raznolikih vrsta glazbe i izgrađivanje vlastitoga glazbenog ukusa. Uz to učitelj Glazbenog treba otkriti nadarene učenike i uputiti ih da se bave glazbom i izvan nastave.

Učitelji mogu nagraditi učenike za posjete kazalištu ili koncertima

Prema važećem kurikulumu učitelji Glazbenog trebaju vrednovati i odnos učenika prema glazbi, pa tako mogu nagraditi učenike za posjete kazalištu ili koncertima, sudjelovanje u glazbenim projektima, praćenje televizijskih, radijskih internetskih glazbenih emisija i drugo. Begići naglašavaju da učitelji dijete ne smiju brzopleto proglasiti nemuzikalnim. Ako dijete ne intonira točno kad pjeva to možda samo znači da s roditeljima nije pjevalo ili slušalo glazbu. Učitelji i toj djeci trebaju pružiti mogućnost da razviju svoje glazbene sposobnosti.

Isti kriteriji u nastavi primjenjuju se i u višim razredima osnovne škole i u srednjoj školi, ali od učenika se očekuje i da usvajaju nova muzikološka znanja, ali i prepoznaju određene elemenete glazbenog djela. Učenici i dalje ne moraju samostalno pjevati niti svirati, jer se ta znanja uz brojna druga usvajaju u glazbenoj školi.

‘Svi predmeti bi trebali i obrazovati i odgajati’

Budući da je nastava Glazbene kulture i prema kurikulumu toliko usmjerena na proces, a ne rezultate, pedagozi imaju dvojbe treba li učenike ucjenjivati na ovom predmetu. Učenici zbog tih kriterija uglavnom imaju odlične ili vrlo dobre ocjene iz Glazbenog, pa će neki zaključiti da predmeti poput Glazbenog i Likovnog pridonose hiperprodukciji odlikaša. Međutim Begići smatraju da unatoč tome ocjenjivanje učenika na Glazbenog ne treba odbaciti.

– Treba imati u vidu da bi svi predmeti trebali i obrazovati i odgajati. Tako podjela na ‘odgojne’ i one koji to nisu doista nema osnovu. Zašto bi neki predmet bio važniji od drugoga, odnosno zašto su neki predmeti ‘glavni’, a neki to nisu? Svi predmeti nisu jednako važni svakom učeniku te bi na osnovi osobnih afiniteta predmet trebao dobiti na važnosti, a ne na temelju stereotipne podjele predmeta na ‘važne’ i, shodno tomu, na one ‘nevažne’! Važno je znati čitati, znati pisati, znati osnovne računske radnje, no je li u svakodnevnom životu potrebno više od toga? Jednako je važno imati razvijen glazbeni ukus, tj. znati je li neka glazba kvalitetna ili nije. Navedeno bi se trebalo usvojiti tijekom nastave Glazbene kulture u općeobrazovnoj osnovnoj školi i nastavi Glazbene umjetnosti u gimnaziji, zaključili su Jasna Šulentić Begić i Amir Begić.

Darovitost i talent nisu isto

Slične su smjernice za nastavu i u kurikulumu za Likovni odgoj, a pobliže nam ih je objasnio Miroslav Huzjak, profesor metodike Likovne kulture s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. On navodi da oni koji prigovaraju da učitelji ocjenjuju samo talent učenika za početak moraju znati razliku darovitosti od talenta, jer dok se darovitost stječe rođenjem, talent je rezultat dugogodišnjeg vježbanja. Isto tako, naglašava da djeca mogu biti darovita i u drugim područjima, poput matematike ili jezika, što se rijetko spominje.

– Smjernice za vrednovanje u Likovnoj kulturi odnose se na dvije stvari: na uspješnost izvedbe likovnih radova, i na učeničke postupke koji tijekom sata stvaraju svoje radove (tzv. formativno vrednovanje). Ponajprije, vrednujemo različitost (a odbacujemo stereotipnost, oponašanje), ispunjenost i razumijevanje zadatka (likovnog problema), a nakon toga likovnost. Uz to, potrebno je honorirati i napredak onoga tko u odnosu na vlastite prijašnje rezultate ulaže više truda, objašnjava Huzjak.

‘Roditelji često imaju pogrešnu predodžbu o umjetničkim predmetima’

Huzjak objašnjava da je ključno da na početku sata učitelj objasni i demonstrira likovnu tehniku i pojmove koje će učenici primijeniti. Zatim slijedi analiza motiva koji će prikazati u svojim radovima. Uvodni dio jasno treba će predstaviti kriterije za vrednovanje radova.

– Za vrijeme trajanja sata učitelj neprekidno obilazi učenike i verbalno im sugerira kako unaprijediti njihove likovne radove. Slikovito možemo reći da učitelj pomaže učenicima ‘s rukama u džepovima’, što znači da ne smijemo manualno korigirati njihove uratke. Dakle, učitelj im usmeno sugerira da dodaju više detalja, zamiješaju više nijansi boje, ispune više papira, bolje utisnu glinu da se ne bi raspala, upozorava na vrijeme i brzinu rada, postavlja pitanja ‘Što vidiš?’ i ‘Što još vidiš?’ i sugerira da izbjegavaju stereotipne prikaze i prepisivanje od drugih, već da traže vlastita rješenja. Ako nekim učenicima ‘ide lošije’, to znači da nisu čuli ili razumjeli upute, pa im ih treba ponavljati. U najgorem slučaju, ako ništa drugo ne pomogne, učenik može dobiti lošu ocjenu kao poruku da je potreban veći trud. Napominjem da ovo sve treba objasniti i roditeljima, koji često imaju pogrešnu predodžbu o umjetničkim predmetima (a često i o umjetnosti općeniti, uostalom), priča nam profesor Huzjak.

Kriteriji ocjenjivanja na Likovnom

Učenici ne trebaju naučiti stil, već ih učitelji ohrabruju da razvijaju svoj. Likovna kultura, pogotovo u osnovnoj školi, nije učenje povijesti umjetnosti, već osvještavanje likovnog jezika i učenje nekih osnovnih tehnika. Profesor Huzjak smatra da bi učitelji trebali djecu ‘odučiti’ od korištenja likovnih šablona kao što su ptice u obliku polegnutog broja 3, osmijeh kao zakrivljena linija ili ‘srčeko’.

– Ne postoji kreativnost bez problema; kreativnost se očituje u različitostima rješenja. Ovo se može usporediti s igrom: igra nije nasumična aktivnost, već treba imati svoja pravila, svoje igralište i sustav vrednovanja koji pokazuje kada je igra odigrana bolje, a kada lošije. Kreativnost ima više faktora. Vjerojatno najpoznatiji je originalnost – neuobičajenost, razlikovanje od prosjeka. Suprotnost originalnosti su šablone i stereotipi. Sve šablonske prikaze treba obeshrabrivati u dječjem likovnom izražavanju upućivanjem na promatranje i analizu motiva, kao i analiziranjem umjetničkih djela, savjetuje profesor Huzjak.

Cilj učitelja je da učenici nauče likovne pojmove, psihomotorički se razvijaju upotrebom likovnih materijala te razvijaju kritičko vrednovanje, navike i vrijednosti. Pri ocjenjivanju učenika tri su osnovna kriterija ocjenjivanja, a to su uspješnost izvedbe likovnog problema, uspješnost prikaza motiva te uspješnost upotrebe likovnog materijala i postupaka.

‘Ocjena nije moneta kojom učenici zaslužuju nagrade ili kazne’

Na primjer učitelji će ocjenjivati jesu li učenici uspješno pomiješali tonove boje, jesu li upotrijebili komplementarne parove, kakve teksture su upotrijebili, razumiju li i primjenjuju li likovni jezik koji su učili. Uz to vrednuje se i neuobičajenost, maštovitost, originalnost učenika te broj detalja, veličina i smještaj u formatu, odsustvo šablona i prepisivanja tuđih ideja. Važno je i da učenici uspješno upotrijebe likovni materijal i slijede postupke koje uče na nastavi, pa tako učitelji ocjenjuju jesu li upotrijebili ispravnu gustoću boje, raspon tonova i miješanja, kompaktnost materijala pri modeliranju i tako dalje.

Sva tri kriterija procjenjuju se u odnosu na uzrast, a uz to se vrednuje i uloženi trud, odnos prema radu, motiviranost, samostalnost, inicijativnost, neovisnost, ustrajnost i dosljednost te mogućnost argumentiranog likovnog vrednovanja vršnjačkih radova i samorefleksije. Učitelji ocjene kalibriraju prema različitim orijentirima, prosjecima uzrasta, prosjeku razreda te tome koliko je učenik napredovao neovisno o komparaciji s vršnjacima pojašnjava Huzjak.

– Ukratko, ocjena (iz bilo kojeg školskog predmeta) nije moneta kojom učenici zaslužuju nagrade ili kazne, već je ocjena povratna informacija učeniku o vlastitim postignućima i uspjesima nakon uloženog truda (ili neuspjesima kada je trud izostao). Da, znam da se na kraju školovanja ocjene (a posebno opći uspjeh) gledaju za upis u viši stupanj školovanja, ali to je nešto što bi trebalo promijeniti u školskom sustavu, a upis bi trebalo temeljiti na prijemnim ispitima i državnim maturama), smatra Huzjak.

Prevelik fokus na STEM?

I on je stava da je izdvajanje Glazbenog, Likovnog i Tjelesnog kao ‘odgojnih predmeta’ problematično, jer bi svi školski predmeti trebali biti odgojni i obrazovni. Štoviše on smatra da su Glazbeni i Likovni kod nas stavljeni u drugi plan, dok se u razvijenijim zemljama prepoznaje potencijal umjetnosti u obrazovanju.

– Cijela ova priča o razvoju kreativnosti i cjelovitom osobnom razvoju je veoma mlaka dokle god se ne poveća broj sati predviđenih za nastavu Likovne kulture (i Glazbene kulture, također). Dok se kod nas nedavno raspirivalo oduševljenje za tzv. STEM područje u zapadnom i sjevernom svijetu se već odavno – prije punih dvadeset godina! – shvatilo da tome nedostaje nešto jako važno: ‘A’ kao arts, navodi Huzjak.

STEAM je obrazovni pristup koji je STEM ideji dodao umjetnost i dizajn, u svrhu poticanja originalnosti, kreativnosti, inovativnosti, razmišljanja izvan okvira i kritičkog mišljenja. Osim umjetničkih predmeta, STEAM-u pripadaju i predmeti koji naglašavaju motoričke vještine radom rukama, a obuhvaćaju domaćinstvo, obradu drva i metala, šivanje i krojenje te dizajn i snimanje i obradu filmova, fotografija i zvuka. Kako bi učenici mogli doista cjelovito napredovati, Huzjak smatra da je potreban više od jednog sata Likovne kulture tjedno.