Učiteljica Branka odlazi u mirovinu nakon 44 godine: 'Nikada mi nije bilo teško ispričati se djeci'

Nakon 44 godine rada u školi, učiteljica Branka Kamenečki Orlić prošlog je tjedna održala posljednji roditeljski sastanak prije odlaska u zasluženu mirovinu. Kako kaže, dok je gledala roditelje ispred sebe, nije razmišljala o godinama provedenim u školi, već o svim pogledima djece koje je susrela tijekom ta četiri desetljeća. Cijelo to razdoblje može sažeti u jednu rečenicu - puno veselja i osmijeha, poneka suza te veliko životno iskustvo, jer djeca su, kaže, najiskreniji učitelji.

- Biti učiteljica za mene je poziv i nije mi lako otići i zatvoriti jednu knjigu svog života. Postoji puno trenutaka kojih se rado sjećam i koji su mi bili izazovni. Jedna rečenica mi ostaje u najdubljem sjećanju: Hvala ti Branka što si vjerovala u mene kada nitko drugi nije vjerovao, priča nam Kamenečki Orlić.

'Današnji roditelji su zahtjevniji, s nedostatkom kritike prema sebi'

Svoj učiteljski put započela je u maloj područnoj školi u Radama u blizini Samobora, nastavila u OŠ Savski Gaj, a mirovinu dočekuje u OŠ Malešnica. Nemoguće je, objašnjava, usporediti učenike od prije 40 godina i danas.

- To su potpuno drukčije generacije s drugim interesima i drukčijim željama. Današnja djeca imaju smanjenu koncentraciju, potrebno im se prilagoditi da bi ih se motiviralo. Ono što im je zajedničko je velika želja za igrom i to je najučinkovitiji oblik poučavanja. Meni iskreno nije teško raditi ni danas, no potrebno je puno više prilagodbe i edukacije jer nam dolaze djeca s raznoraznim poteškoćama i problemima. Potrebno je promijeniti sadržaje poučavanja i prilagoditi ih današnjim generacijama, pojašnjava Kamenečki Orlić.

Branka Kamenečki Orlić i njezin razred | foto: Privatna arhiva

Osim djece, tijekom godina su se mijenjali i roditelji. Ova učiteljica kaže da se njezin odnos s roditeljima mijenjao iz generacije u generaciju.

- Današnji roditelji su zahtjevniji, s nedostatkom kritike prema sebi, očekuju puno više od učitelja, a daju puno manje svojoj djeci. Rekla bih da su izgubljeni između autoritativnog i podržavajućeg odgoja, ističe.

Ipak, recept za održavanje zdravog autoriteta u učionici oduvijek je isti. Autoritet se, smatra, gradi s puno ljubavi.

- Izazov je bio sa svakom generacijom i jako puno ovisi o tome kako učitelj uspostavi suradnju i s djecom i s roditeljima. Ne postoji prevelika razlika između malenih i onih malo većih učenika. Ono što im je potrebno je da ih se vidi, da ih se poštuje i da budemo iskreni, navodi Kamenečki Orlić.

'Pogrešaka je bilo i nikada mi nije bilo teško ispričati se djeci'

U razgovoru s mladim učiteljima često čujemo da si jako zamjeraju kada u radu s učenicima u nečemu pogriješe. Ova učiteljica mlađim kolegama poručuje da su greške - normalne.

- Pogrešaka je bilo i nikada mi nije bilo teško ispričati se djeci. Ja sam disleksičar i, vjerujte mi, bilo je puno smijeha. Svi moji učenici su znali za moj 'problem' i zajedno smo gradili povjerenje. Što se tiče drugih savjeta, 'izdržati' 44 godine u školi možete samo ako svoj posao doživljavate kao poziv i želju da odgojite djecu koja će vas se s ponosom sjećati. Samo s puno ljubavi možete postići uspješnije rezultate, savjetuje Kamenečki Orlić.

Poruku ima i za učenike - borite se i dalje da budete vidljivi i da ostavite trag, samo birajte manje agresivnije metode i načine da to postignete. Ona će u mirovini nastaviti pisati slikovnice i knjige te održavati radionice za djecu i mlade, posebno teen generaciju, i roditelje. Želi i dalje prenositi svoje znanje i iskustvo.

- Biti učitelj za mene je ostvarenje mog sna. Nisam ni trenutka požalila što sam odabrala taj put. Predivno je susresti svoje mališane kao uspješne ljude i čuti kako se sjećaju naših zajedničkih trenutaka, zaključuje učiteljica.