10 godina od velikog prosvjeda kroz 10 najboljih fotografija: 'Nikad nismo imali adekvatnog ministra'

Prošlo je točno deset godina od velikog prosvjeda građana Hrvatske, ali i naših građana diljem Europe i svijeta, pod nazivom Hrvatska može bolje. Kao što smo ranije pisali, tim prosvjedom, održanim 1. lipnja 2016., građani su pružili potporu Cjelovitoj kurikularnoj reformi u obliku u kojem ju je vodila Ekspertna radna skupina (ERS) na čelu s Borisom Jokićem. U Zagrebu se okupilo oko 40.000 ljudi, a prosvjedu su prethodili događaji koje je pokrenula odluka saborskog odbora za obrazovanje o proširenju ERS-a dodatnim članovima, kako su tada rekli, prvenstveno iz STEM područja.

Ovaj je zaključak saborskog odbora protumačen kao politički pritisak na proces reforme, tadašnji resorni ministar Predrag Šustar nije se jasno odredio prema mišljenju odbora, ERS je par dana kasnije zatražio razrješenje, a građani su 1. lipnja masovno izašli na ulice. Neke od poruke koje su građani poslali na svojim transparentima bile su: 'Kakva škola danas, takva Hrvatska sutra', 'Ovaj ispit nećemo pasti' i 'Tim, Tomo i Božo, u magareću klupu'. Građani su u Zagrebu sredinom lipnja još jednom prosvjedovali za kurikularnu reformu, taj put na Markovu trgu, i to na dan kada je pala Vlada Tihomira Oreškovića.

'Mi smo država i društvo propuštenih mogućnosti'

Na ovu temu danas je održana panel-rasprava naziva '10 godina retrospektive: Obrazujemo li za demokraciju?' u organizaciji GOOD Inicijative. Petar Bezinović, psiholog i znanstveni savjetnik, podsjetio je na osam ciljeva te strategije. Unaprijediti razvojni potencijal škola, provesti cjelovitu kurikularnu reformu, izmijeniti strukturu osnovnog obrazovanja i podići kvalitetu rada i društveni ugled učitelja. Nadalje, unaprijediti kvalitetu rukovođenja odgojno-obrazovnih ustanova, razvijati sustav podrške učenicima, osigurati optimalne uvjete rada odgojno-obrazovnih ustanova te ustrojiti sustav osiguravanja kvalitete.

Profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Berto Šalaj rekao je da je, po njegovu mišljenju, najveći poraz propasti reforme to što su se građani tada osjećali iznevjereno.

- Toliko smo se trudili, pa i mi u civilnom društvu, toliko smo organizirali, a na kraju smo opet iznevjereni, izmanipulirani, i sad je veliko pitanje kako opet možemo i na koji način potaknuti građane da sudjeluju u tom javnom životu i mimo izbora. To mi se čini kao najveći poraz. Naravno, nije Hrvatska najgore mjesto za život na zemlji, ali to nas ne treba zadovoljavati. Mi smo država i društvo propuštenih mogućnosti. To je bila jedna velika mogućnost da postavimo neke temelje pa da onda gradimo dalje, pojasnio je Šalaj.

'Mi smo takvo društvo, mi sve politiziramo'

Slično razmišlja i Snježana Prijić-Samaržija s Filozofskog fakulteta u Rijeci. Kako kaže, propuštena je jedna prilika i to uvijek ima svoju cijenu.

- Najgora posljedica svega toga je činjenica da smo izgubili taj trenutak vjere da stvarno nešto možemo. Treba opet smoći snage okupiti ljude, a čini se da nam trenutačne političke prilike zapravo ne idu u prilog, nego nas na neki način sve više pasiviziraju, sve više se zatvaramo u ta neka svoja tihovanja, neke svoje samoće, pokušavamo tamo nešto učiniti, upozorila je Prijić-Samaržija.

Marita Brčić Kuljiš s Filozofskog fakulteta u Splitu prisjetila se da je još ranije predvidjela da će se politika uplesti u ovu reformu.

- Mi smo takvo društvo, mi sve politiziramo, nismo u stanju podignuti nešto kao što je obrazovanje kao zajedničku vrijednost iznad politike. I to je ono što mene žalosti, hoće li doći taj trenutak kada ćemo biti u stanju neke aspekte društva, a to je upravo obrazovanje kao prvi temeljni aspekt, učiniti natpolitičkim, zapitala se Brčić Kuljiš.

Panel rasprava | foto: srednja.hr

'Potreban je adekvatan ministar'

Brčić Kuljiš zaključila je da je osim političke vlasti, za kvalitetne promjene u obrazovnom sustavu potreban adekvatan ministar.

- Dakle, ministar kojem će obrazovanje biti na prvom mjestu. I znanost i obrazovanje. Mi takvog ministra nismo imali. Dakle, osoba koja će se u svakom trenutku boriti za obrazovanje, neće stajati sa strane pa što mu daju ili 'istresu' iz državne blagajne. Ne, nego će se aktivno boriti. Osoba koja zna sustav i koja će zapravo na njemu raditi i htjeti tom sustavu najbolje. Ja mislim da ćemo jedino u toj situaciji imati priliku nešto promijeniti, rekla je Brčić Kuljiš.

S time se slaže i Prijić-Samaržija. Kako kaže, u ovom trenutku ne postoji nikakva vizija.

- Mi ovog trenutka, od našeg ministarstva, mi ne znamo kuda idemo. Ovog trenutka, po meni, sveučilišta su potpuno razmrvljena, napustila se ideja integracije i tako dalje. Ono što je bila velika vrijednost ove strategije jest to što je ona stvarno bila participatorni proces. Znači, ona je stvarno okupila ogroman broj ljudi, puno entuzijasta, bez ikakvog novca, koje je reklo kuda se želi ići, što želimo napraviti i to je bilo idealno. Možemo li to očekivati, takvu strategiju, takvu viziju dana, teško, rekla je Prijić-Samaržija.

Na tom tragu Bezinović je rekao da je silno važno da lider u politici bude osoba s vizijom, osoba koja ima znanja i snage. Dodao je da postoje tri faktora koja su ključna kako bi se ostvario bilo kakav napredak u obrazovanju, a to su politika, znanost i istraživanje te škola.

Šalaj je završio sintagmom 'nada bez optimizma' koju je ranije koristio Václav Havel.

- Dakle, optimizam je uvjerenje da će stvari biti bolje, da će završiti dobro, i to je neka kognitivna kategorija. Nada bez optimizma je etički stav da je ono što radite dobro, bez obzira na to što će se dogoditi za godinu, tri ili pet. I tako se i Havel iz te nade bez optimizma nastavio boriti protiv komunizma i ja sam tu pronašao neku analogiju s ovom našom zajedničkom borbom - nada bez optimizma, zaključio je Šalaj.