Trebaju li nastavnici priznati grešku učenicima? Pitali smo iskusne učiteljice: 'Danima sam razbijala glavu'

Mladi učitelji na samim počecima rada u školi često si zamjeraju kada u radu s učenicima u nečemu pogriješe. Tako nam je jedna mlada učiteljica, koju ćemo za potrebe ovog članka nazvati Ana, ispričala da je danima 'razbijala glavu' jer je učenicima dala pogrešan odgovor na pitanje iz Prirode i društva. Uz to, u jednoj je učiteljskoj grupi pročitala da dio učitelja svojim učenicima ne priznaje grešku, već samo nastavljaju dalje s gradivom.

'Grešku je važno najprije priznati samome sebi'

Učiteljice i nastavnice iza kojih su desetljeća rada u školi jasno poručuju - greške su sastavni dio bilo kojeg rada, pa tako i rada u školi, i u redu ih je priznati. Nastavnica engleskog jezika u I. gimnaziji Split Olga Granić, ujedno i dobitnica ovogodišnje Nagrade Grada Splita za životno djelo, objašnjava da će se greške sigurno događati i u narednim godinama, a ne samo na početku karijere.

- Cijeli život treba učiti, kaže Seneka, a narodna mudrost kaže da tko radi - taj i griješi. Tako je i u mom slučaju, i to ne samo u prvim godinama rada. Međutim, da bi broj i važnost tih grešaka bili što manji, treba predano, kvalitetno i s ljubavlju raditi svoj posao. Bitno je nikad ne prestati propitivati se, stalno nastojati učiti od drugih i boljih, savjetovati se s kolegama, razmjenjivati iskustva i informacije, osluškivati razred, ističe Granić.

Kako kaže, ne možemo kao nastavnici očekivati od učenika da uče na svojim greškama, a da mi sami nismo spremni učiniti to isto. U tom duhu, grešku je važno najprije priznati sam sebi, a onda i ostalima kojima je to priznanje bitno.

- Dati zabunom krivo rješenje nekog zadatka ili, u slučaju nastavnika engleskoga jezika neku riječ krivo prevesti ili izgovoriti, primjeri su lako ispravljivih grešaka te bi doista bilo neprofesionalno na prikrivanju takvih banalnih pogrešaka graditi svoj autoritet u razredu. Ono što je mnogo teže u našem nastavničkom poslu je uvidjeti i onda ispraviti neke svoje sustavne greške u pristupu radu. Primjerice jesmo li previše ili premalo zahtjevni glede očekivanja i postignuća naših učenika, kakve odnose općenito gradimo u radu s učenicima u razredu i izvan njega, kao i s kolegama u zbornici, zaključuje Granić.

'Treba priznati vlastitu pogrešku'

Iskusna učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi Šimuna Kožičića Benje u Zadru Gordana Šarić iz perspektive učiteljice i psihoterapeuta kaže da je pogreška mjesto rasta.

- Često me pitaju kako gledam na pogreške te sjećam li se svojih pogrešaka iz prvih godina rada. Moj je odgovor uvijek isti - pogreška nije suprotnost uspjehu, nego njegov sastavni dio. Kao učiteljica s dugogodišnjim iskustvom i psihoterapeutkinja svakodnevno svjedočim koliko je važno promijeniti način na koji promatramo pogreške. U razredu često govorim učenicima da je pogreška mjesto rasta. Kada dijete pogriješi, ono zapravo dobiva priliku naučiti nešto novo, razviti drukčiji način razmišljanja i pronaći bolje rješenje. Isto vrijedi i za odrasle. Moje su me pogreške učile, i pamtim ih kao vrijedne lekcije koje su me oblikovale kao učiteljicu i osobu. Upravo zahvaljujući njima naučila sam biti fleksibilnija, strpljivija i otvorenija, objašnjava Šarić.

U psihoterapijskom radu često susreće ljude koji vjeruju da ne smiju griješiti. Taj strah od pogreške često ih sputava u učenju, donošenju odluka i ostvarivanju vlastitih potencijala. Zato je, smatra Šarić, važno osvijestiti da nitko ne raste bez pokušaja, a svaki pokušaj nosi mogućnost pogreške. Ono što nas određuje, dodaje, nije činjenica da smo pogriješili, nego način na koji na pogrešku reagiramo.

- Smatram da učenicima treba priznati vlastitu pogrešku. Time im pokazujemo autentičnost, odgovornost i hrabrost. Kada učitelj kaže: 'Pogriješila sam', učenici dobivaju važnu životnu poruku da vrijednost čovjeka nije u nepogrešivosti, nego u spremnosti da uči, preuzme odgovornost i nastavi dalje. Prestajemo li ikada griješiti? Vjerujem da ne. Sve dok učimo, istražujemo, stvaramo i razvijamo se, postojat će mogućnost pogreške. Upravo zato pogrešku ne promatram kao kraj puta, nego kao važan korak na putu osobnog i profesionalnog razvoja. Pogreška je mjesto rasta. Ona nas uči poniznosti, strpljenju, odgovornosti i ustrajnosti. Kada to prihvatimo, prestajemo se bojati pogriješiti i počinjemo slobodnije učiti, stvarati i živjeti, zaključuje Šarić.

'Nikada mi nije bilo teško ispričati se djeci'

Slično razmišlja i učiteljica Branka Kamenečki Orlić koju uskoro odlazi u mirovinu nakon 44 godine u ovom poslu. Mlađim kolegama u razgovoru za naš portal poručila je da su greške - normalne.

- Pogrešaka je bilo i nikada mi nije bilo teško ispričati se djeci. Ja sam disleksičar i, vjerujte mi, bilo je puno smijeha. Svi moji učenici su znali za moj 'problem' i zajedno smo gradili povjerenje. Što se tiče drugih savjeta, 'izdržati' 44 godine u školi možete samo ako svoj posao doživljavate kao poziv i želju da odgojite djecu koja će vas se s ponosom sjećati. Samo s puno ljubavi možete postići uspješnije rezultate, savjetovala je Kamenečki Orlić.