Pretraga

Zašto studenti i srednjoškolci nemaju nastavu online? Nema ih tko čuvati kod kuće?

A- A+

Da se ne mimoiđemo u shvaćanju, ovo nije apel za online nastavu u srednjim školama i faksevima. Ovo, ni u kom slučaju, nije propitivanje zašto generalno, u cijeloj državi, srednjoškolci i studenti ne ostaju kod kuće, umjesto da odlaze na svoja predavanja. Ovo je tek moj skromni pokušaj da ukažem na to kako u javnosti, unatoč sve višim brojkama i sve ozbiljnijoj situaciji s pandemijom koronavirusa, još uvijek nisam čuo argument koji bi me uvjerio da je studentima i srednjoškolcima lošije neko vrijeme nastavu slušati online, nego ju pohađati uživo.

Foto: Alexandra Koch; Pixabay

Svakodnevno imamo preko dvije tisuće zaraženih, dvadesetak puta više nego proljetos, kada smo bili u gotovo potpunom lockdownu. Svaka druga oštra poruka struke usmjerena je mladim ljudima. Da budu odgovorni jer oni, iako uglavnom nemaju teže simptome, jednako lako šire virus kao i svi drugi. Istovremeno, nastava u cijelom obrazovnom sustavu ide, i to po preporukama – uživo. Zašto?

‘Nema ih tko čuvati’ je ozbiljan argument. Za vrtić i osnovnu školu

Postoji jako dobro objašnjenje. Kada bismo zbog epidemiološke situacije svu nastavu prebacili online, to bi stvorilo više problema nego koristi. Primarno, ekonomskih i gospodarskih problema.

Zamislite da imate dijete od 7, 10 ili 13 godina. Neovisno o tome što tko misli, većina roditelja nije u redu s tim da im djeca sama, bez nadzora odraslih, vrijeme provode kod kuće. Neke, kako bismo to kolokvijalno rekli, treba ‘čuvati’. Kuhati im, spremati, paziti na njih. One malo starije možda treba nadgledati u radu kako bi ispunili svoje školske obaveze.

Ukratko, kada bismo uveli online nastavu za veliku bismo većinu roditelja stvorili enormne poslovne probleme. Oni više ne bi mogli normalno ići na posao, a nije svaki posao te vrste da se može raditi od doma. A čak i da je, nije svaki poslodavac spreman izići u susret svojim radnicima. Osim toga, pitanje je koliko mlađi učenici, recimo da su to svi osnovnoškolci, uopće imaju koncentracije pratiti nastavu preko ekrana i koliko je to sve na kraju dana učinkovito.

Iz tog razloga, odluke o potpunom prelasku na online nastavu nemamo. I bolje da je tako. No, i ovaj ozbiljan argument ima svoje limite. On je, naime, ozbiljan, samo kada pričamo o vrtičkoj djeci i učenciima osnovne škole. Srednjoškolce, a pogotovo studente nitko ne mora čuvati. Nitko im ne treba spremati, kuhati, paziti na njih i njihove školske ili studentske obveze. Zašto onda, pak, u ovim vremenima sve većeg broja novozaraženih barem njih ne prebacimo na online nastavu?

Nema ih puno zaraženih. No, to brojanje baš i nema smisla, zar ne?

U javnosti se posljednjih dana, posebno iz fotelje ministra obrazovanja, dosta licitira s postocima zaraženih učenika. Pa ministar tako kaže da škole nisu žarišta jer je tek 0,2 posto zaraženih učenika, a u online nastavi tek nešto više od 3,5 posto škola. Te mu brojke služe kao krovni argument i opravdanje zašto se škole ne zatvaraju, a nastava ne ide online.

Koliko to zapravo ima smisla? Već znamo da su mladi često asimptomatični, a ako ih imaju, znatna većina njih ima blaže simptome – samo temperaturu, samo kašalj, a neki tek simptome nalik običnoj prehladi. Takvih srednjoškolaca i studenata zasigurno ima. Njihove je kontakte, kao i bliske kontakte svih drugih utvrđeno zaraženih, oduvijek je bilo teško pratiti. A kako su to u više navrata priznali epidemiolozi, na ovoliku brojku dnevno oboljelih gotovo je nemoguće utvrditi tko je sve s kim i kad bio.

Dakle, na kraju dana, ni broj zaraženih učenika, ni broj izoliranih, ni udio takvih u ukupnom broju učenika u Hrvatskoj nisu jedine stvari na koje bismo trebali obraćati pozornost. Važno je primijetiti da svi ti podaci ne znače ništa ako, kako je to rekao jedan poznati zagrebački epidemiolog, na jednog pozitivnog takvih imamo još do tridesetak neevidentiranih, a zaraženih.

Javni prijevoz, učionice, hodnici, menze, kafići…

Drugim riječima, srednjoškolci i studenti prenosnici su virusa kao i svi drugi ljudi. Možda i u većoj mjeri jer se, zbog lakoće simptoma koje njihova dobna skupina generalno dobije, nemaju toliko razvijenu svijest o ozbiljnosti situacije. Tim i takvim tvrdnjama, uostalom, gotovo svakodnevno svjedočimo, iz pera i usta raznih stručnjaka i političara.

Upravo u tom pogledu, kada ministar kaže da škole nisu žarišta pa se zbog toga ne ide na online nastavu, treba posebno obratiti pozornost na jednu stvar. Učenici se, hajde da se fokusiramo samo na srednjoškolce i studente, ne teleportiraju iz svojeg doma u zgradu škole ili faksa. Oni svakodnevno, posebice u većim gradovima, putuju javnim prijevozom i do sat vremena do mjesta školovanja. Oni se ne nalaze samo u učionicama i hodnicima, gdje se posebno pridržavaju epidemioloških mjera, već se druže pod velikim odmorom, idu u kafić nakon škole, hodaju do stanice javnog prijevoza, opet sjedaju u tramvaj ili autobus. To ministar dijelom i priznaje pa, unatoč tome što škole neće ići online, govori o mjerama za organizaciju prijevoza. Studenti, pak, svakodnevno jedu u menzama.

Još jedan dosta bitan aspekt su i – nastavnici. Prosječna dob nastavnika u srednjim školama je 45, od čega je četvrtina svih profesora starija od 50 godina. Na nekim fakultetima, ako ne i većini njih, prosječna dob nastavnika iznosi i više, a kako smo već sad apsolvirali, rizik od težeg oblika bolesti raste, među inim faktorima, i s godinama života. Sve su to faktori koje treba uzeti u obzir.

Sve više škola ide online, faksevi također

Još jedna dosta zanimljiva stvar je da od početka školske godine do sad, a posebno u posljednjih desetak dana, bilježimo sve veći trend prelaska na online nastavu. Prošlog smo tjedna na razini Hrvatske imali dvadeset škola koje idu online, sad ih imamo četrdeset. Osam fakseva na širem području Zagreba većinu ili cijelu nastavu izvode online.

I, premda, kako sam i objasnio, brojanje zaraženih i izoliranih učenika i studenata po sebi ne govori mnogo i nije jedini faktor koji treba uzeti u obzir, potrebno je pozornost usmjeriti i na frejmanje dostupne statistike. Brojke se mogu i drugačije frejmati nego što su to učinile vlasti. Oni to prikazuju u postocima, a mi možemo, primjerice, reći da se broj škola u online nastavi udvostručio. Ako takav trend budemo imali i narednih dana, idućeg tjedna možemo očekivati već gotovo stotinu škola s nastavom na daljinu. Prirodno se nameće pitanje – ako već vidimo da škole i fakulteti idu sve više online, zašto ih jednostavno ne prebacimo online na neko vrijeme prije nego što uopće dođe do proboja virusa?

Ne moraju svi online

Da se ne mimoiđemo u shvaćanju, ovo nije apel za online nastavu u srednjim školama i faksevima. Ovo, ni u kom slučaju, nije propitivanje zašto generalno, u cijeloj državi, srednjoškolci i studenti ne ostaju kod kuće, umjesto da odlaze na svoja predavanja.

Ovo je tek moj skromni pokušaj da ukažem na to kako u javnosti, unatoč sve višim brojkama i sve ozbiljnijoj situaciji s pandemijom koronavirusa, još uvijek nisam čuo argument koji bi me ujverio da je za studente i srednjoškolce (i sve s kojima su, posljedično, u kontaktu) u pojedinim, žarišnim krajevima lošije biti neko vrijeme, jedan, dva do tri tjedna na online nastavi dok se stanje (nadano) ne smiri, nego li da ju uživo pohađaju.

Ovo je moj skromni pokušaj da od nekoga izvučem validan argument, da me uvjeri zašto je bolje da srednjoškolci i studenti u Zagrebu, gdje smo danas imali preko osamsto, jučer preko sedamsto, a prekjučer preko petsto zaraženih, nastavu slušaju uživo, svakodnevno putuju u škole i fakultete gužvajući se u javnom prijevozu. Da me uvjeri da je to bolje nego da neko, ograničeno i kalkulirano vrijeme provedu u udobnosti svoga doma ne ugrožavajući zdravlje sebe i drugih.


*Komentar je stav autora

Zašto studenti i srednjoškolci nemaju nastavu online? Nema ih tko čuvati kod kuće?
Share via
Copy link
Powered by Social Snap