A što je s liberalnim argumentima za pobačaj? Evo nekoliko problematičnih

Posljednjih smo nekoliko dana dosta pisali o argumentima protiv pobačaja. Bilo je tu mnogo nejasnoća, retoričkih smicalica i pogrešaka, a gotovo nijedan snažan, kvalitetan argument. No, da netko ne bi pomislio da je tomu tako samo u pro-life taboru, i zagovaratelji pobačaja koriste argumente koji nisu baš uspješni. Danas ćemo analizirati neke od njih.

Ultrazvuk u 8. tjednu trudnoće
Foto: Youtube screenshot

U raspravama o prijepornim svjetonazorskim pitanjima nalazimo upravo najviše retoričkih smicalica i pogrešaka u zaključivanju. Taj fenomen zasigurno ima više uzroka. U priču ulaze emocije, različita iskustva, religijska uvjerenja. No, jedno je sigurno. Bilo da ste pro-life ili pro-choice, sa svake strane može se pronaći nekoliko nepotpunih, nejasnih ili jednostavno loših argumenata.

Nakon što smo posljednjih par dana analizirali neke neuspjele pokušaje argumenata protiv pobačaja, danas ćemo se usredotočiti na liberalne argumente u prilog pobačaja. Pa krenimo redom.

‘To nije dijete već nakupina stanica’

Premda plod (fetus) u tijelu žene nije ispravno nazivati djetetom (čak i nerođenim) – o čemu smo detaljno pisali ovdje – to ne znači da je ispravno nazvati ga nakupinom stanica. Većini ljudi pojam nakupine stanica ne znači apsolutno ništa. Prema njemu ne osjećaju ni ljubav ni mržnju – jednostavno su ravnodušni. Korištenje toga pojma, dakle, ne izaziva nikakav emocionalni učinak kod sugovornika. To, samo po sebi, nije loše ili nepoželjno za raspravu o abortusu, a nakupina stanica možda je u nekom smislu i točan opis ploda. No, nije baš precizan.

Za većinu je ljudi nakupina stanica i nešto što ne posjeduje emocije, karakter ni osobnost, i premda je to do nekog trenutka sve istinito i za plod, postoji jedna važna razlika. Plod, ako se normalno razvija, ima neku budućnost. Ima potencijal razviti i emocije i karakter i osobnost. Ima potencijal postati rođenim djetetom. Nakupina stanica ne mora nužno imati nikakav sličan potencijal. Bez prevelikog ulaska u citologiju ili histologiju, znamo da nakupina stanica može biti tek kolonija; može imati neku određenu, često vrlo specifičnu funkciju pa govorimo o tkivu; može biti  više tkiva pa to čini organ; više organa čini organski sustav; a organski sustavi potom čine i organizam. Dakle, pojam nakupine stanica može označavati samo nakupinu, bez potencijala da se razvije u organizam i jedinku kakvu poznajmo rođenjem; a od nje može nastati i čitava jedinka i, što je najvažnije, u pravnom i moralnom smislu – osoba, kao što je to slučaj s fetusom. Budući da iz jednostavnog izraza ‘nakupina stanica’ nije jasno radi li se o nakupini s potencijalom da postane osoba ili onoj koja nema takav potencijal, taj izraz trebalo bi izbjegavati u raspravama o pobačaju.

Sad bi netko mogao reći ‘pa zna se da se misli na nakupinu stanica koja će postepeno, ako ne interveniramo, vrlo vrlo vjerojatno postati rođenim djetetom i osobom’. No, sama činjenica da sudionici rasprave o pobačaju, kojih je svih uzrasta, kapaciteta i razina obrazovanja, taj izraz ne shvaćaju u istom značenju je već razlog da ga odbacimo zbog nepreciznosti.

Možda je, na kraju dana, najprikladnije koristiti izraz fetus ili plod, budući da se radi o nazivu koji je tehnički precizan, a emocionalno nije ni prazan ni preopterećen.

‘Žena ima pravo upravljati svojim tijelom. Žena ima pravo na osobni izbor’

Neosporna je činjenica da se pravo na pobačaj, kako u pravnoj teoriji tako i u praksi, često derivira iz prava na tjelesni integritet. No, tvrditi da na konceptualnoj razini pravo na pobačaj nužno slijedi iz prava na tjelesni integritet nije ispravno. Prava su i u teoriji i u praksi ograničena, a granica se često postavlja s obzirom na moralnu ispravnost. Drugim riječima, sva prava koja imamo imamo ih zato što se smatra da njihovo uživanje nije moralno pogrešno. Kada bi ustanovili da je uživanje nekog prava moralno pogrešno, onda bismo mogli razmatrati koliko je uopće opravdano da ljudi imaju to pravo, ili koliko se to pravo uopće primjenjuje. Primjerice, ljudi imaju pravo na samoodređenje – odlučivanje o vlastitom životu u skladu s uvjerenjima, stavovima i vrijednostima – no ako i samo ako svojim postupcima ne štete drugima. Nanošenje štete drugima moralno je pogrešno i zato tu postavljamo granicu slobode i samoodređenja ljudi.

Kada ulazimo u raspravu u pobačaju, posebno kada preko puta nas (što je gotovo uvijek slučaj) stoje ljudi koji se s nama uopće ne slažu, potrebno je neke stvari pretpostaviti. Potrebno je pretpostaviti, recimo, da pobačaj može biti i moralno ispravan i moralno pogrešan – sve dok se ne ‘dokaže’ suprotno, odnosno dok netko argumentima ne pokaže da je njegova pozicija upravo ona ispravna. Kod gore navedenog boldanog argumenta problem je u kružnom zaključivanju. Ono što se argumentom tek treba pokazati – da je pobačaj moralno ispravan – već je tim istim argumentom pretpostavljeno. Kako? Sama ideja da imamo neko pravo poput prava na osobni izbor ili prava na odlučivanje o vlastitom tijelu pretpostavlja da to što imamo pravo učiniti nije moralno neispravno. Primjerice, osobnim odabirom ne bismo nazvali odluku nekoga da postane lopov ili ubojica, kao što bismo osobnim odabirom nazvali odluku nekoga da nosi plavi lak za nokte. Dakle, kada bi pobačaj uistinu bio nemoralan, onda ga ne bismo na isti način mogli nazvati osobnim odabirom, kao što ni pravo na pobačaj ne bismo tako lako mogli opravdati. Naposljetku, ovaj argument nije nužno loš kada čini jedan od niza argumenata u prilog dostupnosti pobačaja, no samostalno je nedostatan za zaključak da je pobačaj moralno ispravan, prihvatljiv ili neutralan.

‘Zabrana abortusa je pogrešna jer žena ima ljudsko pravo da slobodno odluči o svojemu tijelu/žena ima zakonsko pravo na pobačaj’

Glavni problem s ovim argumentom ima veze s kategorijama. Kada se referiramo na zakonski dostupno pravo na pobačaj, govorimo o zakonitosti ili legalnosti pobačaja. Kada kažemo da je pobačaj pogrešan ili ispravan, uglavnom mislimo na moralnu ispravnost ili pogrešnost.

Tvrditi da je nešto moralno ispravno zato što je zakonito ili legalno je kategorička pogreška. Moralna ispravnost nužno ne prati zakonitost, ni obratno. Drugim riječima, ono što je zakonito vrlo lako može biti i moralno pogrešno, i ono što je nezakonito može biti moralno ispravno, prihvatljivo ili neutralno. Primjerice, ropstvo je nekada bilo zakonom dozvoljeno, premda se (gotovo) svi slažu da je moralno neispravno; a ženama je u nekim državama poput Saudijske Arabije bilo zakonski zabranjeno voziti auto, mada se (gotovo) svi slažu da tu ne postoji ništa moralno neispravno, odnosno da se radi o moralno neutralnom postupku. Dakle, ako želimo pokazati da je pobačaj moralno ispravan, prihvatljiv ili neutralan, potrebno je navesti argumente u prilog tome, i to argumente unutar relevantne, u ovom slučaju moralne kategorije, a ne referirati se na zakonitost pobačaja.

‘Što je sa ženama koje su silovane? Što je sa ženama čiji je život ugrožen trudnoćom?’

Najveći je problem ovog argumenta što iz njega ne slijedi da pobačaj treba biti dozvoljen neovisno o razlozima iz kojih se žena na njega odluči. A iz iskustva, upravo su takvog stajališta ljudi koji ga upotrebljavaju. Ako želimo argumentirati u prilog dostupnosti pobačaja, neovisno o razlozima iz kojih će se žena na to odlučiti, onda nije dovoljno referirati se samo na one najekstremnije, najgore slučajeve. Potrebno je, dakle, pokazati zašto pobačaj gotovo nikad ili u većini slučajeva ili vrlo često nije pogrešan, a ne kako u nekim slučajevima nije pogrešan.

Drugim problem ovakvih argumenata sastoji se u tome što nose, barem za ljude liberalnog pogleda po pitanju pobačaja, neprihvatljive posljedice. Neprihvatljive posljedice za liberale nastupile bi onda kada bi zakonodavac doslovno poslušao taj argument i, recimo, donio zakon kojim se pobačaj zabranjuje, osim u slučajevima silovanja ili u slučajevima kada je život majke ugrožen.

‘U 21. stoljeću je nevjerojatno da je netko protiv zakonski dostupnog pobačaja’

Ovaj argument često se može čuti u svakodnevnim svjetonazorskim raspravama, neovisno o kojem se pitanju raspravlja – bila to rodna jednakost, istospolne zajednice ili pobačaj. Ono što se ovim argumentom implicira jest da svako vrijeme ima neki određeni moral, norme i vrijednosti. Ako neki stav, postupak ili politika nije u skladu s onim što se danas misli (što se danas smatra normalnim), onda se on automatski karakterizira kao nemoralan. Dok ideja javnog morala i normi koje odgovaraju nekom vremenu, kao i to da nam se čini kako se društvo s vremenom moralno razvija, ima neku eksplanatornu vrijednost, gore navedeni argument nije baš ispravan. Sama činjenica da je neki stav ili postupak moderan ili ukorak s vremenom, ne kaže puno o moralnosti tog stava ili postupka. Zapravo, ne kaže baš ništa osim što (ponekad) iskazuje stvarno stanje stvari, odnosno kako ljudi danas misle i što drže normalnim. Neki ‘suvremeni’ stav ili postupak zaista može biti moralno ispravan, no ne vidimo kako ga njegova suvremenost čini (bolje rečeno, kako ga može učiniti) moralno ispravnim.

Impliciranjem da je nešto moralno ispravno zato što je suvremeno, moderno ili novo može se nazvati pogreškom apela na moderno (eng. appeal to novelty).

Za više ovakvih sadržaja zapratite stranicu Nelogično.

Odgovori