Pretraga

Otvoreno pismo podrške dečku kojeg je mama uhvatila kako drka

A- A+

Mame koje nenajavljeno upadaju u sobu od pamtivijeka su problem tinejdžera diljem svijeta. Iako od ove pošasti svake godine stradaju stotine tisuća dječaka, nitko o ovome problemu javno progovara. Srednja.hr odlučila je prekinuti šutnju.

YouTube; screenshot

Izdvojeni članak

Mojih 40 dana bez masturbacije

Dragi netko,

Znam da te stid. Znam da je teško. Svakome bi bilo. Znam da za vrijeme ručka nos držiš duboko zakopan u tanjuru juhe. Da ti je teško podići pogled.

Znam da se sada osvrćeš na svaki šum u hodniku kada se presvlačiš. Da si stolicu na koju bacaš prljavu odjeću primaknuo vratima tako da se pokušaj otvaranja vrata čuje. Da te na vrijeme upozori. Znam da se sada budiš pred jutro, kada si siguran da svi spavaju. Da na one stranice gledaš na muteu. Znam i da je doživljaj bar za pedeset posto lošiji zbog toga. Da si spreman na tu, i na svaku drugu žrtvu, samo da ti se to više nikada, nikada ne ponovi.

Znam i da vjerojatno misliš da tu novu sramotu ne bi preživio. Da više ne možeš od mame naručivati cedevitu i sendvič kako si to radio cijeli život. Da misliš da je u vašem odnosu nastala pukotina koju će silnice vremena samo širiti i širiti. Da te mama više nikada neće gledati kao svoje malo dijete. Da ti je teško zbog toga. Da činjenica da si s vremena na vrijeme daš oduška na stranicama za odrasle ne znači da si spreman bezobzirno skočiti u hladnu vodu odraslosti, na glavu. 

Znam da se osjećaš kao da je jedan nježan, potpuno osoban dio tvoje ličnosti, o kojemu nikome ne pričaš, nasilno izložen danjem svijetlu. Znam da te tapšanja po leđima i oslovljavanje s ‘junačino’ od starog samo još više bole. Znam da strepiš od neminovnog trenutka, u kojem ćeš se naći s njim na samo, kada će povući duboki dim cigarete i reći – sine, znam da dečko u tvojim godinama ima određene potrebe…

Htio bi ti samo reći – Nisi ti kriv. Imaš pravo na žalbu, čak i na ljutnju. Jasno, debilno bi bilo da se zaključavaš u sobi, ili još gore, da to moraš raditi u veceu kao barbarin. I tada bi svima bilo jasno što se iza te mjedene brave događa. I da bi zvuk šuškanja slušalica, lupanja ladica i tvoje vikanje – samo sekundu! bilo možda još i gore.

Imaš pravo biti ljut. Nemaš se čega sramiti. Imaš pravo tražiti svoj mali, privatni prostor i potpunu kontrolu što se u tom prostoru događa. Ona nije imala pravo samo tako, bez najave i kucanja upasti u tvoju sobu. Možda je njihova kuća, i možda je samo htjela pokupiti tvoje prljave gaće da ih može oprati, ali to je tvoja soba. Tvoj prostor. To je kao kada živiš u iznajmljenom stanu. U redu je ako stanodavac želi doći kod tebe, kao da provjeri kako radi perilica rublja, ali zapravo da se uvjeri da se u njegovom stanu ritualno ne žrtvuju koze, ali se prije toga mora najaviti. Njegov je stan, ali je tvoj životni prostor.

Imaš pravo biti ljut, ali nemoj ga iskoristiti. Budi svjestan da je njoj sada vjerojatno gore nego tebi. Da je činjenica da je njeno dijete dovoljno odraslo da to radi još jedan podsjetnik prolaska vremena. Da te ne krivi. Da ti je majka i da razumije. Da bi i ona, samo da može, vratila vrijeme unatrag i ne ušla u sobu u tom trenutku. Pokušaj ju razumjeti.

I nemoj se ničega sramiti. Jedan mi je mudar čovjek jednom ispričao:

– Znaš kada dođeš na tulum kod nekoga, a imaš rupu na čarapi? Ako se te rupe budeš stidio, ako ju pokušaš sakriti, nećeš uspjeti. Netko će ju primijetiti i šapnuti nekom drugom. Smijat će ti se. 

Ali ako dođeš i samopouzdano staviš noge na stol, kažeš – gle jebote imam rupu na čarapi, ti kontroliraš situaciju. Ako će se netko smijati, smijat će se s tobom i odmah sve zaboraviti. Nikome neće biti važno.

Zato digni glavu. Dok se budeš čudno ponašao, situacija će biti čudna. Čim se izvališ na kauč i pozoveš mamu da ti donese cedevitu i sendvič, sve će se zaboraviti. Napravit će to rado. I njoj to treba. Jednako kao i tebi.

Samo hrabro!

Otvoreno pismo podrške dečku kojeg je mama uhvatila kako drka
Share via
Copy link
Powered by Social Snap