In Memoriam: ‘Jesi vidio što je Židak napisao?’

Lomim se već par dana, hoću li nešto napisati ili odustati. Današnja zadnja strana Magazina, Iz maksimirske šume, s vašim citatom je ipak prelomila.

In Memoriam Tomislav Židak.

Prilog Jutarnjeg lista o Tomislavu Židaku

Nebrojeni broj puta u životu sam vas opsovao, izgovarao ime s gađenjem i ogovarao pisanje gdje god sam stigao. Pratio sam vas od kada znam čitati, od kada volim nogomet pa čak i sada kada mi ga je teško gledati.

‘Jesi vidio što je Židak napisao?’

Vaše ime bilo je najčešće u razgovoru s nogometnim prijateljima kojima bih u prolazu ili porukom dobacio ‘Jesi vidio što je Židak napisao?’. Pričam ovih dana s tim istima, svi su imali svoje nogometne prijatelje, fanatike, kojima bi slali iste poruke. Dogodilo bi se to subotom, kao neka nenapisana lančana reakcija, ako ne komentiraš s petoricom što je Židak napisao, zadesit će te urok.

Nećemo se lagati, većinu vremena se nismo voljeli. Ali, postoji s vama jedan taj veliki ali. Čitalo se, svađali smo se s vama i oko vas u našim kafićima. Vjerujem da ste to znali i da vam je takav ugled duha sa šanka godio. Bilo je nešto drugačije u vama i vašem tekstu, nešto što danas pa gotovo više ni ne postoji. Koliko se nismo ni podnosili, toliko smo i voljeli zbog stava. Rekli ste ono što ste mislili, bez foliranja, bez penkale u džepu.

Priče iz davnina zapisane u glavi, koje nama, novoj generaciji, nisu bile zaboravljene napisati

U nebesa se dizao Lamza, najdraži igrač Dinama iz kultne generacije ’67. Takve birane riječi su bile rezervirane za rijetke, pa možda i za nikoga, jer Lamzi nikada nije upućena niti jedna ružna riječ, a moglo ih se uputiti.

Mene su ti tekstovi uspjeli pomiriti s njime, premda on ni ne zna da smo bili posvađani. Bio sam kao klinac u Dinamu četiri godine, taj Lamza mi je bio trener koji je bazdio na alkohol s dva metra. Vjerojatno je bio s vama prije toga. Nije bio dobar trener prema nama, on i Dautbegović su izgledali kao da su tamo jer su morali biti. Nije im bilo stalo, pa sam tako i ja otišao iz kluba nakon jedne ružne psovke koju je vaša legenda uputila meni, 11-godišnjaku. Toliko ste ga hvalili, ne samo zbog ’67, nego i zbog svega drugog, da ste eto, uspjeli mene natjerati da kažem sam sebi kako taj Lamza, koji mojoj generaciji ’89 nije ništa pomogao, je ipak legenda koju cijenim. Samo zbog vaših tekstova.

Kada bih sjedio na istoku u trenutku velikih utakmica, a takvih lažnih povijesnih je bilo napretek, kada bi već bili pred kraj utakmice, kada bi došao trenutak da maske još jednom padnu, mislio sam si – ‘Što će Židak sutra napisati?’. To ste uspjeli. Vi ste bili čitani od vlasti i oporbe, jednako omiljeni i omraženi, ovisno o tjednoj temi. Danas, kada kolumnista prokužite, ne trebate ni čitati kolumnu, već znate što je u njoj zapisano. S vama se nikada nije znalo, s vama se uvijek igralo do zadnjeg paragrafa. S vama se zato i svađalo po kafićima diljem grada. Nemojte zamjeriti, nismo mi salonski intelektualci, koji sve lamentacije čitaju kroz naočale sa zlatnim okvirima. Mi smo huligani s Dolca, luzeri koji piju po kvartovskim čumezima, pa čak i robijaši po kaznionicama. Mi smo vaša publika.

Počivali u miru gospodine Židak.

Zadnja strana Magazina, rezervirana za posljednje izdanje ‘Iz maksimirske šume’ Tomislava Židaka

Odgovori