Imaš dvadeset i sitno godina. Pri kraju si faksa ili si počeo raditi. Išao si na petu godišnjicu mature, a jedna cura s kojom si se bario u drugom srednje ima dijete. U ormaru još imaš majicu s norijade, koju nosiš u teretanu. Do sada si mislio da su životne krize simpatične situacije u kojima ljudi od pedeset godina blajhaju pramenove u stilu Danijela Benija. Više to ne misliš. Nemaš jasnu sliku od čega ćeš se prehranjivati, sve što si do sada pokušavao biti čini ti se djetinjasto i jadno, a ništa drugo te ne privlači. Čestitamo, patiš od krize četvrt života, a ovo je 10 znakova prema kojima ćeš je prepoznati.
Flickr; Merideth Copeland
Kriza četvrt života se u popularnoj psihologiji odnosi na period života u kojemu se osoba u srednjim dvadesetima po prvi puta susreće sa stresom i odgovornošću odraslog života. Još uvijek za sobom vučemo atavizme djetinjstva, a život nas, kao kamion iz zavoja, pogodi u glavu cijelim setom sumnji, nesigurnosti i očekivanja, koja su nam se još prošlog ljeta činile godinama udaljene.
U ovom periodu, često popraćenim raznoraznim tjeskobama, frustracijama i tek procvjetalim kompleksima, mladi ljudi razvijaju slične navike ponašanja i misaone procese.
Patiš li i ti od krize četvrt života? Ako je barem četiri od ovih deset tvrdnji istinito za tebe, žao nam je, patiš.
1. Na razgovore za posao ideš u Vansicama
Imaš razgovor za posao. Izbacilo ti firmu na mojposao.hr, lagao si da si komunikatiivan i odgovoran i zvali su te na razgovor. Zvali su sve koji su poslali molbu bez očitih pravopisnih grešaka, ali ti to ne znaš. Ti misliš da su iz nekog razloga izabrali tebe i to ti je jako važno.
Za razgovor si obukao neku jednobojnu košulju, obične traperice i Vansice. Ili starke. Ili marte. Ili startasice. Ili bilo koju drugu obuću koja te svrstava u bilokakav mladenački kulturni okvir.
Ti ne razumiješ da taj lik od trideset pet godina koji će s tobom razgovarati o zaposlenju (koji je inače veće govno čak i od tebe), ne traži lika koji ‘kuži spiku’, nego inžinjera, novinara, web developera, ili bilo koju osobu koja na konkretan način može doprinijeti nekom proizvodnom procesu.
Ti to još ne razumiješ. Ti i dalje svoj identitet gradiš na tome što slušaš, gledaš, gdje izlaziš i s kim se družiš, umjesto na onome što znaš raditi. Realno, ne znaš raditi ništa, a nalaziš se, evo, u životnoj situaciji u kojoj bi trebao nešto znati pokazati, i tu dolaziš do sukoba koji je često izvor frustraacije.
2. Razmišljaš o tome da naučiš kuhati
U nedjelju ujutro jedva održavaš ravnotežu na blagajni nekog supermarketa. Mamuran si. U tvojoj košari su smrznute pizzete i kola. Srećeš bivšeg cimera koji svjež kao ptičica kupuje svinjski but, brokulu i poriluk. Zavidiš mu.
Kuhanje i normalna prehrana te privlače na isti način na koji te s petnaest godina privlačio seks. Imaš osjećaj da bi trebao to raditi. Imaš neku neodređenu želju za time. Svi koji to rade ti se čine odraslima i kul. Ali ti još ne znaš gdje što ide i koliko dugo treba biti unutra.
Tvoji kulinarski pokušaji plafoniraju na omletima s dva sastojka i jednim začinom. Svaki dan jedeš neku pekarsku gumu ili nešto iz dostave. Zeleno ne voliš, ali si spreman i to zanemariti. Ljubomoran si i patiš.
Baš kao što si patio kada si imao 15.
3. Imaš grižnju savjesti kada se budiš u podne
Realno, jedina obaveza koju imaš taj dan je da u stanu nađeš majicu koja nema (vidljivu) fleku od ajvara, dođeš u knjižnicu i pišeš diplomski. Zapravo, ne moraš ni ići do knjižnice. Ne moraš se ni obući. Možeš pisati diplomski i iz kreveta u bilo koje doba dana.
Svejedno osjećaš grižnju savjesti kada se probudiš u podne. Ne znaš točno zašto. Nekada si se budio i kasnije, odjebavao predavanja i kolokvije i osjećao se jako zadovoljno provodeći vrijeme igrajući Achtung die Kurve na internetu.
Sada se osjećaš krivim i beskorisnim ako cijeli dan ne izađeš iz stana. Izmišljaš si obaveze i pokušavaš se držati nekog svog unutrašnjeg rasporeda. Dani s tri sata danje svjetlosti ispunjavaju te tjeskobom. Raduješ se kada imaš neko mjesto na kojem moraš biti u točno određeno vrijeme. Obaveze vesele. Bojiš se da si poludio.
4. Razmišljaš o još jednom studiju
Ne znaš ni sam kako, ali završio si faks. Ostao ti je samo diplomski. Namjestio si si neku temu koja je zapravo pičkin dim. Imaš već seminar o tome koji ti može poslužiti kao pola rada. Svemu se bliži kraj.
Ali tebe to ne raduje. Osjećaš se jednako sposobnim da radiš to za što si se školovao koliko i da upravljaš svemirskom letjelicom ili samoposlužnom blagajnom u supermarketu. Plaši te to. Osjećaš da si nogama već izvan tople i udobne maternice institucionalnog obrazovanja i svim se silama želiš vratiti unutra. Bar na još malo.
Možda još jedan diplomski?
5. Kmečiš za vrijeme izlazaka
Nekada si volio izlaske. Sve u njima bilo ti je privlačno. Skupljate se kod nekog doma, netko mota pljugu u kutu, daješ petardu frendu kojeg nisi dugo vidio, sereš drugom frendu što te nije pitao hoćeš i ti piti votku s njim i još nekim, smijete se dok izalzite u vlažnu noć, teturate po klubu i fejlate pred nekim curama, ali sve okrećete u foru na svoj račun, cijela noć se pretvara u slatku i toplu maglu.
Sada te se treba nagovarati. I to ne zato što nećeš izaći, već zato što negodovanjem protestiraš protiv svega. Ne radiš ništa i ne osjećaš se kao da bi trebao biti nagrađen jebenim izlaskom. Zato ga sam miniraš. Mrzovoljan si. Piješ ili puno previše ili puno premalo. Idu ti na kurac svi. I ti, i tvoji prijatelji i svi koje možeš sresti. Prerano odustaješ. Brzo se umaraš. Ništa te ne zanima. Ne smiješ se.
Ujutro si mamuran, ali ne mamuran kao prije. Prije je mamurluk bio zabavan. Kao kad bi kao klinci padali s bicikala i natjecali se tko ima veću krastu.
Sada su mamurluci duži, podmukliji, mučniji. Prati ih depresija i jad, pad serotonina koji se neće vratiti na staro do utorka popodne. Ne da ti se više. Nema smisla. Odustaješ. Odustat ćeš. Bar tako misliš.
Ali ne odustaneš nikada. Što bi onda uopće radio?
6. Gledaš Sopranose od početka, drugi put
Još si na faksu pogledao sve epizode Sopranosa. Lijepo u komadu. Bio je to pothvat dug dva mjeseca, ali vrijedilo je. Za jedno takvo remek djelo televizijske umjetnosti, vrijedi odvojiti vrijeme.
A sad vremena imaš koliko hoćeš. I ne znaš kud bi s njim. Mislim, možeš ga utrošiti u nečemu korisnome, ali to naravno nećeš napraviti. Dani su dugi i besciljni. Ne znaš što bi gledao. To je problem o kojem razmišljaš. O kojem imaš vremena razmišljati. Prošlo je već godinu i pol otkako si pogledao Sopranose. Odlučuješ pogledati opet.
Ništa protiv Sopranosa, ali ponovno gledanje već pogledanih serija krunski je dokaz da si u krizi. Prvi zvuci poznate špice, prvi dijalog na ekranu koji već znaš napamet, trebali bi biti zvuci uzbune da nešto nije u redu. Ali ti ih ignoriraš. Sjediš pred kompjuterom u srijedu u tri popodne i ponovno gledaš istu seriju, a tihi jad potapa tvoje umorno srce.
7. Razmišljaš je li Veliki Lebowski u pravu
Možda bi bilo lakše da jednostavno odustaneš. Da se pomiriš da od tebe neće biti ništa. Da prihvatiš sudbinu. Da odustaneš od normalnog, pristojnog života. Možda u tome leži sreća.
Možda bi ti bilo lakše da po svijetu hodaš u papučama i bademantilu, Da se ne sramiš toga. Da to postane tvoj identitet. Možda bi trebao odbaciti cijeli taj sizifovski trud. Možda je odgovor u promjeni filozofije. Možda se trebaš promijeniti iznutra.
Razmišljaš o tome duže nego što bi trebao. Ionako je to zapravo precijenjen film.
8. Svi su bolji od tebe
Uspoređuješ se s drugima. Sa svima. Stalno.
Svi debili s faksa rade neke glupe poslove, koje ti ne bi želio raditi, ali ti se svejedno čini da su bolji od tebe. Svi tvoji prijatelji koji su završili druge fakultete imaju bolje izglede za posao, uzbudljivije živote. Svi negdje idu, negdje se kreću, rade prema nekom cilju. Ti igraš menađera 12 sati u komadu.
Svi putuju negdje, rade u Americi, odlaze na Erasmuse, ostaju živjeti u Barceloni. Ti nisi oprao veš već mjesec dana. Svi su bolji od tebe. Svima je bolje nego tebi. I po prvi put nečiju prividnu superiornost ne opravdavaš srećom, štreberstvom, vezom, tatinim parama, šupkarstvom ili nečim trećim.
Čini ti se da je svima bolje nego tebi jer su se sami za to izborili. Jer nisu propustili prilike koje si ti propustio. Jer su više radili, više se trudili.
Grizeš se zbog toga.
9. Gledaš vijesti i bediraš se
Počeo si pratiti vijesti. Intenzivno. Nije to više nešto što se događa u pozadini tvog života. Sada si svjestan svega. Svjestan si koliko je svijet oko tebe zapravo duboko i nepopravljivo sjeban.
Počeo si jer ti je bilo dosadno. Možda i kako bi se osjećao kao odrasla osoba. Uvuklo te i sada ne možeš prestati. Gledaš Bujicu na YouTube-u i zgražaš se. Osjećaš se kao sve to ima veze s tobom. Kao da direktno utječe na tvoj život. Osjećaš se ljuto i bespomoćno.
Brineš se kako će to sve izgledati u budućnosti. Imaš crne vizije. Posvađaš se sa starim oko digniteta Domovinskog rata. Ostrašćen si i pesimističan.
10. Nabavljaš kućnog ljubimca
Nikada nisi bio netko tko jako pati na životinje. Nisi milovao pse po ulici, niti si tepao mačkama po krovovima. Nije te zanimalo. Nisi bio takav tip.
Sad razmišljaš o tome da uzmeš psa. Da se imaš o kome brinuti. Htio ti to ili ne, polako stariš i tvoj mozak, koliko god zbunjen i distraktiran bio, traži teret odgovornosti. Ti još nisi u stanju biti odgovoran za sebe, ali misliš da bi mogao biti za neki jednostavniji oblik života. Tek toliko, za vježbu. Da nekakav pomak napraviš. To je nešto na što možeš konkretno utjecati.
Bar nešto.
