Pretraga

Puno se učilo, klečali smo na kukuruzima i dobivali packe: Pitali smo boomere kako je nekad bilo u školi

A- A+

Biti školarac danas, u vrijeme pandemije koronavirusa i biti školarac prije deset godina, kada je internet bio na samim počecima, su dvije sasvim različite stvari. Zamislite sada kako je tek izgledalo ići u školu prije recimo četrdeset ili više godina?. To su nam otkrili neki od pripdanika tzv. generacije ‘baby boom’ ( rođeni između 1946. i 1964.), među mlađim generacijama poznati i kao – boomeri, kao i neki od pripadnika ‘tihe generacije’ (rođeni  od 1928. do 1945.).

Austrijski srednjoškolci uče šivati, krpati i krojiti, 1952.| foto: Unsplash, Austrijska nacionalna knjižnica

Danas pratimo kako izgleda obrazovanje i koji su trenutni trendovi, no koliko se često zapitamo kako je to izgledalo? Postoje ogromne razlike i u razmaku od recimo deset godina, a zamislite sada kako je to izgledalo nekad davno prije. U vrijeme kada nije bilo ni telefona, a kamoli društvenih mreža ili interneta. U vrijeme kada su knjige bile jedan od glavnih izvora zabave, a ne posao koji se ‘mora odraditi’.

I u tim uvjetima, ljudi su uvijek bili ljudi. Sasvim sigurno je bilo onih poslušnijih, kao i onih kojima su spačke bile drugo ime; onih koji su pisali zadaće na vrijeme i onih koji su ih prepisivali pet minuta prije početka sata. No, kako je to zapravo izgledalo u to vrijeme? Možete li zaista zamisliti boomere u istim situacijama u kojima se vi sada nalazite?

Djeluje gotovo pa nerealno, pa kako bismo vam to ipak probali približiti, razgovarali smo s nekolicinom ljudi – iz raznih mjesta i raznih godina, ali i različitih životnih situacija. Stoga nastavite skrolati i upustite se u svijet boomera.

Prijateljstva

– Osnovno i srednjoškolsko vrijeme ostalo mi je u jako lijepom sjećanju – prava i iskrena prijateljstva. U osnovnu školu smo dolazili i odlazili zajedno, pomagali smo onima kojima baš i nije išlo, pisali zajedno zadaće, a za vrijeme odmora smo učili plesati tvist, koji je tada bio jako popularan. Pisali smo spomenare i razgovarali o popularnim pjevačima a smo sve bile zaljubljene u Babarovića… Družili smo se poslije škole u ulici, slavili rođendane uz bakinu tortu i sok od Jaffa sirupa, vozili biciklima. Najdraža profesorica mi je bila Milka Očić iz njemačkog jer sam ga voljela i uvijek imala odličan,  a nisam voljela matematiku, jer je profesorica bila stara frajla – nervozna, lupala je dnevnikom po stolu, derala se… Posljedično sam zamrzila taj predmet. Spački je bilo u vrijeme puberteta, ali to smo rješavali sami. Uvijek je netko posredovao kako bi se pomirili i dečki su možda znali biti fajteri, ali bez agresije, tučnjave. Moja najbolja prijateljica iz osnovne se morala preseliti u “grad” kod bake i djeda u Prašku, ali je svaki dan tramvajem dolazila u Dubravu u školu, jer je htjela ostati s nama do kraja. S njom sam i danas u kontaktu, možda mi je to najljepše sjećanje na osnovnu školu, prisjeća se Željka (67).

Čak i ako ste sumnjali u to, sada više ne morate – uvijek su postojali dobri i loši profesori, oni koji uspijevaju motivirati i oni od kojih vam je slabo na samu pomisao na njih. Toga je uvijek bilo i uvijek će biti. Sve što možete napraviti jest pobrinuti se da vi nikad ne budete ona osoba od čijeg sata je svima muka. Tu zaista možete napraviti razliku.

Još dalje u povijest smo otišli kroz razgovor s našom sljedećom sugovornicom koja je rođena u malom selu nadomak Zlatara (selo Martinci) u velikoj obitelji- desetoro braće. Uvijek kaže da su imali predivno djetinjstvo, a miris hrane i domaćeg kruha nikada se ne može zaboraviti. Spomenula nam je da je završila osnovu i srednju školu u Zlataru te da joj je najgori predmet bila, naravno, matematika…

Izdvojeni članak

Boomeri pod napadom: Facebook pun grupa u kojima Milennialsi objavljuju u boomerskom stilu

Dugačak put do škole

– Nitko nije stanovao blizu škole, uglavnom su dolazili iz okolnih sela. Pješke se išlo u školu po dva sata. Na putu do škole i do doma bi išli u grupama i uglavnom se igrali lovice. U toplo vrijeme bi se usput kupali u potoku, a u jesen bi brali vrganje u šumi te kući dolazili blatni – sva lijepa sjećanja vezana uz to. Bolje mi je bilo u osnovnoj – tada je osnovna trajala sedam godina, plus još mala matura. Bilo je više zabave i igre nego u srednjoj. Za lijepog vremena u vrijeme velikog odmora djeca su bila vani, pjevalo se i plesalo kolo. Također u to vrijeme su rijetki išli u srednju školu. Uglavnom se išlo samo u osnovnu. Puno se učilo. To je vrijeme nakon rata, drugačije je bilo nego danas. Spački i nemira nije bilo u to vrijeme, krenula sam u osnovnu školu 1946.g. Učenici bi se kažnjavali klečanjem u ćošku na kukuruzu, a dobivale su se packe velikim drvenim ravnalom. U to vrijeme nije bilo bilježnica nego drvene pločice, teke su došle kasnije. Na jednoj strani teke se pisalo za jedan predmet, s naopačke strane drugi predmet. Cjenovno, bilježnice nisu bile jeftine kao danas. Teško je povući paralelu u vremenskom periodu od otprilike 75 godina unazad, rekla nam je Ana (81).

Iako su bilježnice bile glavna stvar u torbi svakog školarca godinama, koliko se danas često bilježnice koriste? Na proljeće smo svi bili fokusirani na laptope i kompjutere, a ni sada situacija nije idealna. Je li nam zaista toliko teško zamisliti školu bez bilježnica? Možda i nije.

I dok nam nije pričao o tome kako je točno izgledala nastava, naš sljedeći sugovornik nam je oduševljeno prepričao kako se on prisjeća svojih školskih dana. Sve što ćemo reći jest da se nižu samo sretne uspomene.

Zaljubljenost

– Veliki odmor u osnovnoj školi se provodio igrajući nogomet, a u srednjoj sam puštao ploče preko školskog razglasa. Anegdota u srednjoj ima na obilje… Tako mi je biologija bila najdraži predmet (zaljubio sam se u profesoricu kada sam imao 15 godina), a najgori predmet mi je bio ruski – profesorica je bila totalno negativan lik. Apsolutno se slažem s onom ‘od kolijevke pa do groba, najbolje je školsko doba. Najbitnija uspomena su mi prijateljstva iz tog doba. Osnovnu školu sam pohađao u selu gdje svatko svakoga zna – znalo se koga se pozdravlja s ‘dobar dan’, a koga s ‘Hvaljen Isus’. Zatim je došla srednja škola u gradu, pa tako i nova lica, novi prijatelji, kazališta, koncerti, prisjeća se Antun (60).

Ono što nam je posebno izdvojio jest to što misli da su današnje generacije ipak nešto manje vesele nego što je to bio slučaj prije.

– Ne znam što bih rekao o današnjim generacijama, mislim da im je teško kao i nama. Prije se radilo u školi – postojale su ‘odgojne mjere’, pa je svatko dobivao po zasluzi… Ali, mislim da je nama bilo ljepše, ma siguran sam u to – ponekad mi ih bude i žao. Mi smo bili optimisti, a danas nije tako, ima negative na izvoz, mišljenje je Antuna (60).

Naša sljedeća sugovornica također misli da su današnje generacije u nepovoljnijoj situaciji nego što je to bio ranije slučaj, posebno se osvrćući na sve manji broj ‘čitača’. Ipak je ona sama bila, kako nam je rekla, proglašena i najčitačica godine od strane čakovečke knjižnice.

Izdvojeni članak

Rasprava o školi budućnosti: ‘Učitelji neće držati predavanja, nego razgovarati s učenicima’

Čitanje je bitno

– Bili smo dobri u osnovnoj školi, a u gimnaziji smo se malo razgoropadili. Puno je bilo učenja, dosta smo strahovali od profesora. Ne znam baš kako je današnjim generacijama, moja djeca su odavno završili školu i fakultete, nemam nikakvo mišljenje kako je danas u školi, samo me rastužuje činjenica da se sve manje čita u školama i u slobodno  vrijeme – mobiteli su u rukama. Tužno je vidjeti mlade kako sjede i kao piju kavu, a svaki od njih tipka po mobitelu. Tehnika i napredak su dobri dok se ne pretjera. Meni je drago  da sam kod svoje djece probudila ljubav za knjigama – ja sam zaljubljenik u čitanje. Danas djeci recite riječ lektira i svi se panično razbježe. Dobro je znati strane jezike, ali mislim da je hrvatski jezik jako bitan, a da se isti tako i iskrivljuje. U osnovnoj školi mi curice smo se igrale gumi gumi, a u gimnaziji smo za vrijeme svakog odmora ispitivali jedni druge gradivo. Naravno bilo je i pubertetskih ljubavi, pisamca, ali i pisanja zadaće u zadnji tren. Moja Gimnazija Josipa Slavenskog u Čakovcu bila je jako stroga i zahtjevna, ali nije mi žao, i moja kćer ju je pohađala. Mislim da imam dobru opću kulturu, a posebno su mi dobro ležale povijest i književnost, rekla nam je Sanja (62) iz Čakovca.

I dok većina se sjeća odlaska u školu po druženjima i uspomenama koje vuku iz školskih klupa, pogotovo u današnje doba, nekada prije je to bilo dosta drugačije. Tako nam je naša sugovornica Ana (81) kao svoju najdražu uspomenu izdvojila odlaske s bakom do Zagreba. Ta priča samo pokazuje koliko je to drugačije bilo od onoga na što smo mi danas naviknuli.

– Posebno se sjećam prvih odlaska u Zagreb s bakom koja je jednom tjedno dovozila zagrebačkoj gospodi domaća jaja, sir, vrhnje, povrće. Jednom je neki čovjek baki ukrao košaru s jajima pa su zvali žandarmeriju i to je izašlo u novinama. To je bilo odmah nakon rata 1945-1947 i tada je to bila vijest velikih razmjera, prepričava nam Ana (81).

Sigurni smo da postoji milijun još ovakvih priča, i šteta bi bila da se zaborave. Stoga, sljedeći put kad budete kod svojih baka i djedova, sjednite se s njima i pitajte ih kako im je bilo u školi. Ili ih već danas nazovite i uljepšajte im dan. Jesu oni boomeri, ali su naši boomeri!

Puno se učilo, klečali smo na kukuruzima i dobivali packe: Pitali smo boomere kako je nekad bilo u školi
Share via
Copy link
Powered by Social Snap