Djeci daje da slušaju glazbu na satu, ali napominje: ‘Tableti ne mogu zamijeniti topli obrok i uvjete koje mnoga djeca i dalje nemaju’
Maja Mačinko sve je, samo ne obična nastavnica. Njezini učenici smiju slušati glazbu dok rješavaju zadatke. Dapače, ona ih na to i potiče. Nekoć je, priča nam, na satu Tehničke kulture ona bila ta koja je puštala glazbu – i to na zvučnike, a onda je prepustila svakome da izabere što želi slušati. No, iako učenike, često i izvan redovne nastave, podučava programiranju i najnovijoj tehnologiji, napominje da, ‘dok ne riješimo neke osnovne uvjete koje školama nedostaju, tableti, laptopi i sva tehnologija neće moći zamijeniti topli obrok i osnovne uvjete koje mnoge škole i djeca i dalje nemaju’.
Maja Mačinko u NASA-i i u učionici | foto: privatni album
– Istina je, dajem učenicima da slušaju glazbu dok rješavaju zadatke, kaže Maja Mačinko, učiteljica Fizike, Informatike i Tehničke kulture u zagrebačkoj Osnovnoj školi Ivana Cankara.
Osim što radi kao nastavnica, Mačinko je i urednica za tehničku kulturu u Školskoj knjizi, a i u slobodno vrijeme bavi se STEM-om. No vratimo se za početak na slušanje glazbe pod satom.
– Sve je krenulo prije otprilike sedam godina na satu Tehničke kulture, dok su klinci radili praktični rad. Sjetila sam se kako mene ,dok radim, glazba često inspirira i motivira da svoj posao još bolje obavim, pa sam odlučila probati taj pristup i u razredu. Kako predajem Tehničku kulturu, na mom satu je to veoma prikladno jer klinci ionako rade rukama i u nekom su poslu. Doduše, u početku sam to radila na način da sam ja puštala glazbu na zvučnicima, no s vremenom sam taj pristup prilagodila jer osim što nas sve ne motivira ista vrsta glazbe, ponekad je jako naporno imati i zvuk udarca npr. čekića i glazbu u pozadini… Puno je to buke koja može imati suprotan učinak. Tako sam učenicima predložila da svi koji žele donesu svoje slušalice i slušaju svoju glazbu za vrijeme praktičnog rada, prepričava nam kako je došlo do uvođenja tog inovativnog pristupa.
Djeca su, kaže, oduševljena.
– Promatram ih dok rade i vidim da unatoč tome što možda potiho pjevuše, oni doista rade i ne smatraju praktični rad nekom obvezom već uživaju u tome. Ustvari se smješkaju i vesele svakom novom zadatku, kaže.
Naglasak na razgovoru s učenicima
Nas je pak zanimalo i što na to kažu roditelji.
– Roditelji? Žalili se nisu, no iskreno, nisam ih niti pitala jer mislim da svaki učitelj ima pravo odlučiti koji je pristup u njegovom razredu prikladan. Djeca ionako od roditelja traže slušalice i sigurna sam da su kod kuće popričali čemu im u školi služe. Vjerujem da svaki roditelj za svoje dijete želi najbolje i da neće biti protiv nečega što mu dijete čini sretnim, ističe Mačinko.
Pitali smo je kakve još druge pristupe koristi te po čemu se njen sat razlikuje od sata prosječnog nastavnika.
– Nisam sigurna što uopće znači „prosječan nastavnik“ jer svaki je predmet drugačiji, i pristup nastavi ne može biti isti. Kako sam predavala i Fiziku i Informatiku osim Tehničke kulture, mogu iz osobnog iskustva reći da su moji pristupi za svaki od ta tri predmeta bili različiti. Dok na Tehničkom slušamo glazbu, na Fizici bi to bilo puno teže. Više se nastava temeljila na istraživanju i razgovoru te bi takav način rada bio neprikladan većinu vremena, pojašnjava ova inovativna nastavnica.
Mačinko u radu s učenicima | foto: privatni album
Naglasak na skoro svakom satu, kaže, stavlja na razgovor.
– Svoje učenike puno propitkujem, tražim ih primjenu naučenog u stvarima oko njih, dajem im primjere iz svakodnevnog života, pričam im priče o mladim inovatorima koji su se susretali s istim problemima koje oni imaju danas te su unatoč tome uspjeli pronaći nešto što vole. Razgovaramo o problemima i učimo da „nije problem imati problem“, važno ja što smo iz njega naučili. Jer svaka prepreka na koju u životu naiđemo te problem koji nam se čini težak gradi nas kasnije kao osobe. Pomaže nam da se u životu lakše snađemo. Često im dajem osobne primjere ili situacije iz života svojih prijatelja koje su nam se dogodile i zajednički izvučemo neku poruku iz toga, a klinci i sami zaključe kako nije problem pogriješiti dok god stanemo na noge i iskoristimo to kasnije u sličnim situacijama. Razgovaramo o problemima u svijetu, ekologiji, predrasudama, te kako pomoći sebi i drugima. Jer nastava se ne temelji samo na poučavanju gradiva već i na izgradnji samopouzdanja naše djece. Učitelji su ti koji ih usmjeravaju i pomažu im da u sebi pronađu onu neku skrivenu strast, ljubav prema nečemu čime se kasnije mogu baviti u životu i zbog čega će ići s osmjehom na posao, kao što ja to radim svaki dan, ističe Mačinko.
Djeca vole stvarati i imati prilike…
Robotika je, dodaje, djeci zabavna jer njome uče kroz igru, a to je najzabavniji način učenja.
– Kroz razne zadatke rješavaju svakodnevne situacije u svijetu, uče prezentirati i predstavljati sebe i svoj proizvod. Sudjelujemo na natjecanjima, smotrama i sajmovima inovacija. Oni vole stvarati i imati priliku da jedan dan budu „glavni“ te drugima „prodaju“ neki svoj proizvod. Još važnije vole razmjenu ideja s drugima. Tinkering način poučavanja postaje sve popularniji kod djece. Današnje generacije djece odrastaju uz tehnologiju, te vole projekte i takav način nastave. Uči ih propitkivati i kritički razmišljati, ohrabruje ih. Uče razmišljati o rizicima, ne odustaju od problema već traže načine kako ih riješiti i potiče ih na suradnju. Razgovaramo o važnosti umjetnosti koja nam pomaže naše projekte još bolje i uspješnije prezentirati, a teoretske sadržaje otkrivaju kroz zabavne sadržaje i njihovu primjenu. I najvažnije, uče i vježbaju za buduća zanimanja koja možda još niti ne postoje na tržištu, napominje djeci omiljena učiteljica.
Kad je prije pet godina sudjelovala na Međunarodnom robotičkom kampu za srednjoškolce u Rijeci, upoznala je glavnog inženjera NASA-e Chucka Bergha, koji ju je pozvao da dođe u NASA-u. Maja je to i učinila. No, kaže kako je tehnologija u NASA-i stara tridesetak godina jer ‘naša moderna tehnologija ne bi preživjela zračenja u svemiru’.
Mačinko je prije nekoliko godina posjetila i NASA-u | foto: privatni album
‘Mnoga pravila na papiru u praksi nemaju smisla’
S Majom smo porazgovarali i o hrvatskom obrazovanju, kao i o razlici u mandatima bivše resorsne ministrice Blaženke Divjak i aktualnog ministra Radovana Fuchsa.
– Obrazovanje u Hrvatskoj definitivno nije idealno, ne zbog učitelja i odgajatelja koji ga provode, već zbog mnogih pravila na papiru koja u praksi nemaju smisla. Mnogo je tu problema o kojima bi se dalo razgovarati… Broj učenika u razredu svakako prelazi onu idealnu brojku od dvadesetak učenika kako bi svako dijete imalo priliku da mu se bolje posvetimo i pomognemo u učenju. Mnoga djeca nemaju ni osnovne uvjete kod kuće, roditelji su nezaposleni, preživljavaju. Lako je pričati i hvaliti se digitalizacijom školstva, no dok ne riješimo neke osnovne uvjete koje školama nedostaju, tableti, laptopi i sva tehnologija neće moći zamijeniti topli obrok i osnovne uvjete koje mnoge škole i djeca i dalje nemaju, napominje nastavnica.
– Novi ministar? Za sada je pokazao razumijevanje ukidanjem anonimnih prijava i izmjenom pravilnika o napredovanju, dodaje.
Otkrila nam je i što bi prvo promijenila.
– Učitelje treba rasteretiti od administracije, olakšati im napredovanje u zvanje, motivirati ih i dozvoliti da sami biraju u kojem će se području usavršavati i razvijati. Trenutna papirologija koja je potrebna mnoge divne kvalitetne učitelje obeshrabri i odustanu jer se izgube u moru papirologije, a trebalo bi biti obrnuto, zaključuje Mačinko.
POGLEDAJTE GALERIJU:
Galerija 9 Fotografija
Otvori
