O studiranju u četrdesetima i diskriminaciji prema starijim studentima: ‘Uvijek ima i dobra i zla’

Iako danas nesvakidašnje, studiranje u srednjoj dobi svakako postoji. Na pojedinoj godini može ih biti nekolicina, ili pak samo jedan student, odnosno studentica – za stjecanje diplome nikad nije prekasno. No, zbog skromne manjine koju stariji akademski građani čine, valja se zapitati: jesu li na fakultetu diskriminirani zbog svoje dobi i činjenice da ga još nisu završili? Kroz razgovor s jednom 42-godišnjom studenticom, saznali smo da razlog za produženjem vijeka studiranja uopće ne mora imati veze s nedostatkom motivacije, ni velikim brojem obaveza, te da diskriminacija postoji.

Foto: Pixabay

Klaudija Klanjčić je studentica pete godine novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Unatoč tome što diplomu tek treba steći, o faksu govori kao o nekom neugodnom i davnom, zaboravljenom razdoblju svog života.

– Pričanje o mom studiranju izaziva nelagodu i teška sjećanja. Od one entuzijastice na samom početku, moram priznati da je tijekom vremena oduševljenje itekako splasnulo, pogotovo nakon što sam osobno ušla u svijet OSI (osobe s invaliditetom) populacije poslije prometne nesreće u 21. godini života, započinje razgovor s nama.

Financije, financije

Na faks, jedan sasvim drugi, krenula je još dok dobar dio njezinih današnjih kolegica i kolega s godine nisu bili ni rođeni.

– Neposredno nakon završene opće gimnazije, počela sam studirati 1995. godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, što je bila moja velika želja. Međutim, odmah na početku suočila sam se s nepremostivim problemom – financijama, budući da su mi i brat i sestra bili u srednjoj školi, a trebalo je sve financirati. Stoga sam morala upravo na toj prvoj godini pričekati da mi prijateljice iz srednje škole polože ispite, kako bi mi posudile fakultetske knjige koje si nisam mogla priuštiti. Zbog čekanja, nikada ih više nisam sustigla, jer svi su u roku položili, a ja sam zaostajala.

Čest problem: Nemogućnost prolaska kad se zamjeriš profesoru

Jedan od najčešćih razloga koji studente koči na faksu je loš odnos s određenim profesorom ili profesoricom, zbog čega im se znatno može otežati polaganje njihovih kolegija. Tako je bilo i u Klaudijinom slučaju, već na prvoj godini…

– Nakon što sam prošla neke ispite, upala sam neočekivano na ‘listu’ kod jedne profesorice, kod koje nikako nisam mogla proći ispit, i to nekoliko godina, a nije dala da me ispita bilo tko drugi, iako je jedna profesorica to tražila jer me svaki petak gledala u hodniku na Gornjem Gradu. No, uzalud. Njezine riječi bile su: ‘Ona je na mojoj listi i nitko je drugi neće ispitivati.’ Čula sam od studenata da nevjerojatno sličim ljubavnici s kojom je završio njezin bivši suprug. Nažalost, vjerojatno sam je podsjećala na nju i tako je započela moja tragedija, priča Klaudija.

Invaliditet priječi put, no studij ju ‘drži na površini’

Očajavati nije imalo smisla, već samo ići dalje. Ali, stigli su i novi problemi.

– Paralelno sam se zbog napomenutih problema uspjela upisati 1998. godine na Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje su profesori bili puno bolji, naravno opet uz neke izuzetke koji su do današnjeg dana ostali strogi i nepopustljivi, posebno kad netko ima probleme sa zdravljem. Ujedno, nakon neuspjeha na Pravnom fakultetu, upisala sam i Studij uprave. Međutim, vrlo brzo nakon upisa doživjela sam tešku prometnu nesreću 4. studenog 1998., na dan kad sam se kandidirala za predsjednicu studentima koja će ih dalje predstavljati, nastavlja.

Klaudija Klanjčić (Foto: Facebook)

Uslijedila je dugogodišnja paraliza tijela, a zbog nemogućnosti financiranja liječenja, i desetogodišnja uskrata stacionarnih rehabilitacija. Pojavila se i amnezija… Naravno, zbog svega je patio i njen studij. Jedno cijelo desetljeće izgubila je poradi nesreće i zdravlja, no uspjela se oporaviti te 2012. vratiti na FPZG.

– Iako sam na studiju novinarstva pala nekoliko godina i u ovoj drugoj turi, taj studij me drži na površini, poručuje Klaudija.

Diskriminacija nadležnih na faksu

Razlozi njenog dugogodišnjeg studiranja, dakle, sve su samo ne očekivani i neopravdani. Je li se zbog neodustajanja i nastavka borbe susrela s kakvim oblikom diskriminacije? Kaže da je bilo neugodnosti.

– Kako sam se ponovno odlučila za studiranje u tridesetim godinama, ponekad sam doživjela i diskriminaciju. Kada sam se nakon deset godina pojavila na stručnom studiju uprave, ‘glavni’ je rekao da ne vjeruje da mi je bilo što. I zbog nevjerovanja uporno je negativno rješavao sve moje zahtjeve kroz godine, sve dok nisam konačno ‘pala’. Unatoč svim dijagnozama, nisam uspjela dobiti vršnjačku potporu. Nadležna za metode učenja kod studenata koji imaju probleme izjavila je da ‘neću nikada završiti studiranje’ jer nitko nije do tada uspio uz amneziju koju sam imala tako da se nije htjela ni potruditi da probamo.

Divna, ali i neugodna iskustva s kolegama

A kakav je odnos s kolegama i kolegicama danas?

– Uvijek ima i dobra i zla. Ali većinom imam zaista divna iskustva s kolegicama i kolegama, koji su tijekom godina uvijek puno mlađi od mene. Ostao mi je u sjećanju jedan negativni susret 2002. godine, kada su me troje kolegica i jedan kolega koje sam znala ismijali i koji su se nalazili nekoliko koraka od mene, u smislu mog hodanja zbog paralize. To su mi bili najmučniji trenuci do tada, koje unatoč amnezijama, nisam zaboravila. Trajali su par minuta, ali kako nisu skrivali, meni su bili vječnost. Zbog stavljanja akademskih godina u stanje mirovanja zbog narušenog zdravstvenog stanja, rastavila sam se od prijatelja koje sam stekla i koji su mi pomogli, naročito zbog proživljenih amnezija. Zaista, da ih nije bilo, ne bih mogla ići dalje. Mnogi od njih već su se zaposlili i sada rade kao novinari, pratim njihove članke i mogu reći da su izvrsni. No, i na ovoj posljednjoj godini, upoznala sam nekoliko divnih ljudi koji mi pomažu savjetima, tvrdi Klaudija.

Diploma u planu

Zaposlena je od 2002. godine, a kad je počela raditi, kako kaže, bilo joj je nemoguće studirati. Danas razgovaramo o tome kada planira diplomirati.

– Čovjek snuje, a Bog određuje. Trebala sam biti gotova još davne 1999. godine, a štošta se toga od tada dogodilo. Zlih ljudi je bilo i bit će ih. Kako me nazvala prijateljica ovih dana, sjetila sam se izreke ‘kad se dođe do dna, tek tada je čovjek spreman napraviti promjenu’. Bilo je tu i pet operacija, od kojih sam jednu cijelu osjetila, pokušaja ponovnih nepotrebnih operacija. Stoga, kad još nešto napravim ove godine, neka sve ostane za mnom.

Koji su daljnji ciljevi?

– Voljela bih i dalje raditi u svijetu novinarstva, jer tu sam napokon saznala odgovore koje sam trebala u životu, kao i omogućiti drugim ljudima, posebno osobama s invaliditetom, da rade. Da mi kroz godine nije uskraćen sav novac koji mi je trebao pripasti, osobno bih se pobrinula za zapošljavanje i vjerujem da bi zajedničkim snagama zaista uspjeli održati se na površini, kaže.

Klaudija je naposljetku kratka i jasna.

– Borila sam se svim silama i još uvijek se borim. Čovjek samo mora imati na umu da svemu dođe kraj, zaključuje na kraju našeg razgovora.

Odgovori