Autori koji su čitali misli – roman toka svijesti

Svi smo mi navikli čitati tekstove – kratke, duge, na internetu, u udžbenicima, znanstvene, književne… Isto tako smo navikli da ti tekstovi budu napisani na određen način – jasan, razumljiv, povezan uzročno-posljedično. Uglavnom, od autora se obično očekuje da bude tako dobar pa stavi veliko slovo na početak, pokoji zarez u sredinu i točku na kraj rečenice, da tekst bude organiziran tako da nam bude jasno bar otprilike što se događa, kada, zašto, itd. No što bi se dogodilo kad bi…

evo pišem smislena rečenica kolokvij!!! used to spend my niiights innisam kupila poklon ja bi kokicee hmhmm a očemu sad razimišljašs no daj Faulkner. Faulkner. da da već 1:51 ali trebala sam već spava mi seee pa to je kriva godina tennesee whiskey ako se tak piše otkud sad ta melodija nisam normalna

…Čekaj malo, molim?!

Iako su tehnike poput pripovijedanja u prvom licu i unutarnjeg monologa postojale i prije, pojava romana toka svijesti predstavlja veliku promjenu u razvoju književnosti. S obzirom na to da ova začudna pojava zna biti zbilja baš jako začudna, evo nekoliko temeljnih informacija o njoj (ono što volimo – tko, što, kako, zašto, odakle).

Tko? – Ona trojica, mislim, ono troje!

Autori koji bi vam prvi trebali pasti na pamet kad čujete pojam “tok svijesti” ili “struja svijesti” su James Joyce, Virginia Woolf (napokon još jedna žena koju se nije moglo izbjeći spomenuti!) i William Faulkner. Za njihova ste djela vjerojatno čuli. Uliks je onaj roman od kojeg ste odustali i prije nego što ste saznali išta o njemu osim da ima preko 700 stranica i da je Uliks zapravo drugo ime za Odiseja (osim ako niste veliki Homerov obožavatelj…?) Gospođu Dalloway ste vjerojatno zaobišli osim pokojeg ulomka. A Krik i bijes vam se možda dopao jer se činilo iz onog što ste čuli na satu da zbilja ima radnju na kakvu smo navikli iako tu radnju vjerojatno ne bismo pohvatali iz prvog čitanja.

Kako? – Teško.

Penelopeja - nepoznata strana priče Odisejeve vjerne supruge

Tehnika koja se koristi u pisanju romana ili dijelova romana struje svijesti najčešće je unutrašnji monolog (izravni ili neizravni), a zasniva se na pojmu “automatskog” pisanja.

Mogli bismo reći da je to nešto slično onome kad ne znaš odgovor na testu pa jednostavno automatski, bez razmišljanja nažvrljaš što ti prvo padne na pamet. Ili nešto što bi nastalo kad bi u mozgu imao/la neko vrijedno stvorenje koje bi svaku tvoju misao pretvaralo u rečenicu na papiru. No, kad bismo na roman tako gledali, zanemarili bismo jednu jako bitnu komponentu, a to je trud koji autor mora uložiti da prenese nešto tako intimno kao što je tok nečijih misli. Također, on to sve konstruira tako da da cijela priča ipak tvori nekakvu smislenu cjelinu i ono najvažnije, da se podudara s likovim karakterom. A kako je uopće moguće uopće znati kako različiti ljudi razmišljaju, čak i ako su to likovi koje ste sami stvorili? Hm, meni se ne čini baš lako.

Aha, da, morala bih spomenuti tu i tamo i nešto korisno: neizravni unutarnji monolog podrazumijeva da se osjeća prisutnost pripovjedača (u 3. licu), to jest, da je vidljivo da postoji netko tko prenosi misli lika na papir (kao u Gospođi Dalloway, na primjer). A izravni – to je ovo što sam vam malo prije izvela. (Ako želite pravi, dobar primjer, škicnite u drugi, Quentinov dio Faulknerova romana.)

Zašto? – Zašto ne???

Prvo što je zbilja fascinantno jest to da se jedan dan nečijeg života može raspisati na više od 700 stranica. Samo zamisli koliko bi stranica teksta nastalo od sad pa do kraja tvog života kad bi zbilja postojalo ono već spomenuto stvorenje u tvojoj glavi. Drugo, Faulknerov Kirk i bijes, na primjer, sastoji se od četiri dijela. Svaki je ispričan iz perspektive drukčijeg lika, a zapravo govori o istoj priči, odnosno o događajima unutar jedne obitelji. Čitatelji, dakle, vide isti svijet kroz više različitih perspektiva – od Benjyja, lika koji samo prima podražaje iz vanjskog svijet bez ikakve mogućnosti promišljanja o njemu do intelektualca Quentina čije su misli izuzetno kompleksne i isprekidane.

Možda bi i ti baš mogao napisati priču o satu hrvatskog kroz perspektivu jednog odlikaša, profesorice i nekog književnomrsca iz razreda…

Odakle uopće to? – Što reći, 20. stoljeće.

20. stoljeće u književnosti zbilja je bilo razdoblje svega i svačega. Javlja se avangarda, u sklopu avangarde nadrealizam, Sigmund Freud, zanimanje za čovjekovu svijet, podsvijest, snove… Uostalom, spomenuta tehnika automatskog pisanja proizašla je iz nadrealizma. Ima smisla – uvijek postoje okolnosti u nekom razdoblju koje na neki način uzrokuju pojavu nečeg novog.

Tako se i danas u književne tekstove uvlače neke moderne tehnike koje prije nisu bile moguće, na primjer, likovi komuniciraju preko društevnih mreža, Messenger, e-mail i slično. (Pf, oni u 20. stoljeću nisu imali ni selfije ni influencere, a-ha! …Hm.)

Odgovori