Kratki pregled avangardnih pravaca u književnosti

Početak 20. stoljeća donio je značajan preokret u književnosti, ali i drugim umjetnostima. Javlja se potreba za radikalno novim načinom izražavanja, a s njom i niz pravaca okupljenim pod jednim nazivom – avangarda.

Sjene tame (screenshot iz filma)

Avangarda, nazvana prema francuskom izrazu l’avant-garde, označava razdoblje od 1910-ih do 1930-ih godina. Karakterizira je osoporavanje tradicionalnih vrijednosti, a dijeli se na nekoliko pravaca: futurizam, ekspresionizam, imažinizam, dadaizam i nadrealizam.

Futurizam – početak odbacivanja tradicije

Prvi avangardni pravac koji se početkom 20. stoljeća javio u književnosti svakako je bio futurizam čiji početak nalazimo u Italiji. Godine 1909. talijanski je pisac Filippo Tommaso Marinetti objavio djelo pod nazivom Futuristički manifest utemeljivši tako ovaj književni pravac. Talijanski je futurizam, kao što i sam naziv govori, okrenut budućnosti. Nadahnut modernim tehničkim dostignućima, on slavi brzinu, aktivizam, dinamizam, urbani život i rat, a ponekad i nacionalnu snagu (nešto što je kasnije postalo poznato pod nazivom fašizam). Pisci se odmiču od određenih jezičnih normi (npr. interpunkcija i sintakse), a u Marinettijevim je djelima često i uvođenje matematičkih simbola.

Osim u Italiji, futurizam je imao snažne odjeke i u Rusiji, gdje se njegovim utemeljiteljem smatra pjesnik Vladimir Majakovski, autor manifesta Pljuska društvenom ukusu (1912.), u kojem potpuno odbacuje rusku književnu tradiciju i, između ostalog, tvrdi kako bi sva Puškinova djela trebalo baciti s broda.. Ruski futurizam pak veliča slobodu, bunt i pobunu, okrenut je društvenoj stvarnosti, a zagovara i barbarizaciju umjetnosti. Sam se Majakovski u svojim djelima koristio neopoetskim riječima, žargonom i neologizmima, a ponekad i vulgarizmima. Osim Majakovskog predstavnici ruskog futurizma bili su i Velimir Hljebnikov i Viktor Kručonih.

Ekspresionizam – pravac obilježen krikom

Reign - execution
Uzaludno vam čekanje, smrtnici! (pregled književnosti stare Grčke i Rima)

Između 1910. i 1925. godine u Austriji i Njemačkoj razvija se novi avangardni pravac – ekspresionizam. Riječ je o pravcu u kojem dominira osjećaj straha i tjeskobe pred modernom civilizacijom i nadolazećim ratom te raste zanimanje za ružne motive grada, smrti, rata ili bolesti.

Ekspresionisti polaze od teze da je prava stvarnost zapravo ona duhovna stvarnost u čovjeku, tj. njegov unutarnji nemir, tjeskoba, usamljenost i nemoć. Tu stvarnost, smatrali su, treba izraziti kroz osnovni, elementarni izraz, koji će kasnije postati glavnim ekspresionističim motivom – krik. Neki od najvažnijih predstavnik ekspresionizma, kao što su Georg Trakl i Gottfried Benn, u svojim djelima ne poštuju prirodnu logiku zbivanja, daju izobličenu sliku stvarnosti te pišu hladnim i škrtim izrazom, odbacujući pritom interpunkciju i koristeći se slobodnim stihom.

Imažinizam – samo slike i ništa više

Nakon futurizma i ekspresionizma, u Engleskoj i Rusiji javlja se vjerojatno najmanje poznati avangardni pravac, a to je imažinizam (eng. image). Kao što mu i sam naziv govori, riječ je o pravcu čije je temeljno obilježje slikovitost. Imažinisti poeziju tumače kao govor pjesničkih slika, a njezina se slikovitost izraza ostvaruje čistim slikama, na jezgrovit, sažet način, najčešće slobodnim stihom.

Ime je pokretu dao pjesnik Ezra Pound, a jednim od najvažnijih predstavnika ovoga razdoblja smatra se ruski pjesnik Sergej Aleksandrovič Jesenjin, koji je u svojoj prvoj stvaralačkoj fazi pisao pod utjecajem imažinizma.

Dadaizam – pravac slučajnoga naziva

Klub ranoranilaca
Hrvatski pregled lektira od 1. do 4. razreda

Dadaizam se u književnosti javlja oko 1918. godine kada pjesnik Tristan Tzara, koji se smatrao vođom ovoga pokreta, objavljuje Dadaistički manifest. Pravac je to koji je naziv dobio slučajnim odabirom riječi dada, što označava drvenog konjića kao dječju igračku, iz njemačko-francuskoga rječnika, a temeljna su mu obilježja zagovaranje anarhije te ukidanje logike i smisla.

Dadaisti se zalažu sa sponatnost u pisanju, ukidaju jezična pravila te negiranjem tradicije, društvenih normi i umjetnosti žele izazvati šok i sablazan. Osim Tristana Tzare glavni su predstavnici ovoga pokreta bili Hans Arp, Hugo Ball i Richard Hueisenbeck.

Nadrealizam – poezija iznad razuma

Oko 1920. godine u Francuskoj javlja se posljednji, ali vjerojatno najpoznatiji avangardni pravac – nadrealizam. Nastavljajući se na dadaističku težnju za sponatnim pisanjem, nadrealisti poeziju tumače kao diktat misli te je svode na automatsko zapisivanje asocijacija onako kako se javljaju. Smatraju da sadržaj umjetnosti mora biti unutarnja stvarnost pojedinca, i to njezin skriveni, podsvjesni sloj koji je bez nadzora razuma (npr. snovi), a njihova razmišljanja o takvoj višoj stvarnosti temlje se na uvidima psihoanalize Sigmunda Freuda.

Glavnim predstavnikom nadrealizma smatra se Andre Breton, autor Nadrealističkoga manifesta (1924.), a bliski su mu i španjolski pjesnik Federico Garcia Lorca te hispanoamerički pjesnik Pablo Neruda, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1971. godine.

Iako je temeljno obilježje svih ovih avangardnih pravac bilo prilično agresivno odbacivanje tradicije te se zbog toga avangarda često smatra manje vrijednom od ostalih književnih razdoblja, mislim da ne možemo poreći da je ovo razdoblje, bez obzira na odnos prema tradiciji, iza sebe ostavilo neke nove ideje i neka itekako vrijedna djela te tako u svojoj kaotičnosti pokazalo ipak neki tračak vrlo specifičnog nesavršenog savršenstva.

Za više o lektirama posjetite rubriku lektire

Odgovori