Dobriša Cesarić – pjesnik koji će ti vratiti volju za životom

Napokon imamo zadovoljstvo pisati o pjesniku za kojeg smo sigurni da nam je svima drag ako ni zbog čega drugog, barem zbog svoje prepoznatljive jednostavnosti i optimizma. Upravo time je i uveo svojevrsnu svježinu i lakoću u svijet lirike koji je, kao što znamo, ponekad vrlo sklon zalasku u teške i crne metafore (olovne i teške snove?) – a crnilo nam svima, naravno, može dodatno zakomplicirati ionako odveć komplicirani život. Pa zašto ne bismo jednostavno uprli oči u nebo umjesto u “zemne stvari” ili se divili kapi kiše na voćki koja ih njiše? Da, da, pogodili ste, riječ je o dobrom Dobriši Cesariću.

Svatko od nas mogao bi sad ispričati svoju priču o tome kad se prvi put susreo s njegovim stihovima – možda smo ih naučili napamet već u osnovnoj školi bilo od bake iz nekog razloga lude za vezanim stihom bilo zato da bismo ju “vrlo izražajno” cijelo vrijeme se meškoljeći i keheljeći izrecitirali pred razredom za peticu iz zalaganja. Možda nas ti stihovi i dalje kopkaju negdje u mislima dok očiju uprtih u mobitel hodamo do obližnje pekare ni jedan jedini put obrativši pozornost na nebo ili na drveće ili svjetla koja se pale u suton. A možda ga se sjetimo jedino u onim srednjoškolskim danima kad mislimo da je fora koristiti ozbiljne citate u opisima svog pijančevanja pa na fejsu objavimo “rakije, rakije, rakije amo jer utjehe nema u vodi.”

Da, svatko bi mogao ispričati priču o sebi na temelju njegovih pjesama (tako nekako poezija i funkcionira), ali mislim da čovjek zaslužuje i da kažemo par riječi o njemu:

Rođen je u Požegi 1902., djetinjstvo je proveo u Osijeku, a kao gimnazijalac se preselio u Zagreb. Tamo je i upisao studij prava, no nakon godinu dana prešao je na filozofiju. U Zagrebu je proveo većinu svog života, a radio je kao lektor, urednik, književnik i prevoditelj. Već kao četrnaestogodišnjak objavio je svoju prvu pjesmu pod naslovom “I ja ljubim”. Osim što se smatra jednim od najvećih pjesnika hrvatske književnosti, njegova su djela ušla i u strane antologije (talijansku i njemačku).

Zašto ga volimo?

(Zato što nam daje izliku da na profesorovo ojađeno “zna li itko odgovor?” odgovorimo s “Ah, niko, niko ništa ne zna, krhko je znanje!”)

Srednjoškolci ga najviše vole vjerojatno zbog njegova jasnog i jednostavnog stila i jezika koji teče vrlo prirodno. Pjesme su mu uglavnom sažete i pisane vezanim stihom, ali ističu se po tome što vrlo izravno prenose svoju poruku na čitatelja. Baš u toj jednostavnosti i izboru svima poznatih motiva i tema osjeća se pjesnikova iskrenost, bliskost prema čitatelju, čak neiskvarenost svjetonazora koji pjesme sadrže.

Ma, uglavnom, kad te profa prozove i pita o čemu je neka njegova pjesma, nema šanse da ne uspiješ sklepati bar nekakav odgovor.

O čemu on zapravo piše?

Hm, da… Jest to sve divno i krasno i očito je da je oblak oblak a voćka voćka, ali… Svima nam je jasno da su sve te pjesme alegorične – ili barem većina. Kad kaže oblak on misli i na oblak i na pjesnika, kad spomene voćku možda promatra voćku, ali misli i na čovjeka, a kad se obraća bubici… Obraća se bubici. Jer je bubica sitna, ali je živa i… Ah, nisam sišla s uma, zbilja postoji pjesma o bubi. I ono što je najljepše od svega, kad piše o mraku, noći, tami – uvijek je to prožeto lampicama, zvijezdama, svjetlošću, nadom.

Jednostavnost stila ipak nije jednako što i jednostavnost ideje, poruke ili teme pjesme. Da je o svakom svom stihu Cesarić vrlo temeljito promišljao najvidljivije je, na primjer, u njegovoj pjesmi Povratak. (Tu je isto tako vrlo očito da je studirao filozofiju…) U svu kompleksnost teksta teško je do kraja prodrijeti nama koji nismo stručnjaci (možda bolje da to ostavimo onima koji se ne meškolje dok izražajno recitiraju?) Naravno, tu su i one malo mračnije socijalne pjesme o npr. siromaštvu (sjeti se Vagonaša ili Balade iz predgrađa), ali sve u svemu očito je da je ovaj pjesnik zbilja unio veliku iskru optimizma u živote nas koji ga čitamo.

Kad padneš u krizu…

Zato, za kraj, moja topla preporuka svim kolegama brucošima (ali i bilo kome drugome) koji se u ovom trenutku zasigurno nalaze u istoj egzistencijalnoj krizi kao i ja: sljedeći put kad vam prekipi, priuštite si pokoju Cesarićevu pjesmu uz mekani pokrivač i topli kakao… i bit ćete ko novi. (Puno je lakše podnijeti osjećaj da si potpuno nesposoban kad se sjetiš da si samo kap u slapu… što god tebi to značilo u ovom trenutku.) A ako baš čitaš ovo dok si vani, pogledaj malo gore ili oko sebe, možda se baš spušta mrak i pale svjetiljke!

Više iz rubrike lektire pročitajte ovdje.

Odgovori