Čari Kafkine birokracije – priča o jednom najobičnijem gospodinu K.

Od Orwella i njegove Životinjske farme i 1984. do Huxleyjeve divne vizije Divnog novog svijeta, već smo se u srednjoj školi susreli s autorima koji kao da su inspiraciju vukli, osim iz svoje sadašnjice, iz nekog mračnog kutka budućnosti. Dok određene pisce pamtimo po tome što su uspjeli ‘’prtljati’’ po našim najdubljim emocijama, druge pamtimo jer su isto tako ‘’prtljali’’ po najskrivenijim uličicama društva – tadašnjeg, ali i našeg suvremenog. U oba slučaja ne možemo se ne prisjetiti Franza Kafke i njegova romana Proces.

Kafkin proces satirična je, duhovita, ali i pomalo zastrašujuća priča koja ističe koliko je čovjek malen i bespomoćan kad se suoči sa sustavom. Roman je napisan početkom 20. stoljeća, ali zapravo… Pa, priča bi se lako dala prilagoditi i našoj suvremenoj stvarnosti.

Rođendansko iznenađenje

Ni kriv ni dužan nađeš se pred velikim Vratima Zakona. Nisi sam odlučio doći niti si ičime zaslužio biti ovdje. Jedino što si ti htio bilo je proslaviti rođendan u miru, sam. Ali netko se očito sažalio nad tobom pa si tog jutra u dnevnoj sobi zatekao dva lika koji su ti vrlo ljubazno obznanili da si nešto skrivio. Što? Ne znaju, tajna je. Tko zna? Uh, tko zna… Ti, naravno, ne – tajne se ne odaju običnim ljudima. Tebe su samo doveli da čekaš pred vratima (vratima pred vratima pred vratima…) poput idiota. I odjednom – ti nisi više Kovač, ili Kos, ili Klarić… Ti si odsad samo K. (Josef K. Barem nešto.)

Nisu valjda kopali po Fejsu!

Kafkin Preobražaj: Je li se Gregor Samsa napušio i zabrijao da je buba?

Što si mogao skriviti baš ti, jedan običan K.? (Nisu ti valjda iskopali nešto iz povijesti pretraživanja na Google-u… Pa nisi ništa mislio zaozbiljno!) U svakom slučaju, moraš se pojaviti na sudu. Ah, opet ono mučno traženje prave prostorije… Čudno, ne poznaješ nikoga ovdje, ali svi znaju sve o tebi. (A stavio si opciju ‘’samo ja’’ na sve objave na Facebooku, zbilja jesi!)

Možda si mislio da ćeš bar na sudu doznati za što si kriv, ali ništa od toga. Još si ih raznervirao jer ti ništa nije jasno. Moraš čekati i onda doći opet. I nakon toga opet. I nakon toga…

U međuvremenu te, očekivano, zove ujak (u ime cijele uže i šire obitelji) da ti kaže da si sramota od čovjeka i da svi u selu pričaju o tebi. Barem ti je pronašao nekog odvjetnika da te brani. Ali nije te pretjerano briga. Pa nisi ništa kriv. (Ili jesi? Što su to mogli pronaći na internetu… Možda zbilja nisi trebao onom svom prijatelju političaru odgovoriti samo s ‘’K.’’ na zadnju poruku.) Uglavnom, tom odvjetniku ionako trebaju mjeseci i mjeseci da napiše par suvislih rečenica s kojima bi te mogao obraniti bez da zna od čega te brani.

Gužva i vrtoglavica

Lutaš gradom, ne znaš niti koji je to grad, znaš samo da ti se cijelo vrijeme vrti u glavi, bilo od gužve bilo od zagušljivog zraka. (Ili, još bolje, zagađenog.)

Odeš malo u kafić, možda ti kava pomogne. Konobar te odmah prepoznaje i počne ti pričati o tome kako je prošlog vikenda izgubio novčanik sa svim dokumentima. Otišao čovjek na policijsku stanicu, dobio srdačno ‘’žao mi je, mi vam se ne bavimo tim ovdje, idite (tamo i tamo)…’’, otišao na drugu stanicu, treću, četvrtu… Na kraju su ga poslali u drugi grad. ‘’I, jeste li dobili novčanik?”, pitaš. ‘’Zapravo ne, kad sam došao već negdje do desete lokacije, poslali su me opet na prvu.” I tako je i taj lik ostao bez imena.

Vrata

Evo te, dakle, sada, čekaš pred tim ogromnim Vratima koja su tu samo za tebe. Stražar te ne pušta unutra, ne znaš zašto. Pokušavaš proviriti kroz ključanicu, ali vidiš samo još jedna vrata. Čekaš, i čekaš, i čekaš, i stariš…

…I pročekaš cijeli život pred vratima. (Poput psa!)

Prava priča

Naravno, roman je puno kompleksniji od ovog mojeg banaliziranog i izmijenjenog kratkog sadržaja, a atmosfera je u njemu mračna, zagušljiva, ‘’kafkijanska’’ – onakva kakvu samo on može stvoriti. No u takvom svijetu bilo tko bi se mogao naći na mjestu Josefa K. U tome i jest poanta, zato on i je samo – K., sasvim običan čovjek.

Zanimljivo je da nas pri čitanju najviše od svega začuđuje ne labirint birokracije (koji nam je, iako doveden do groteske, nekako svima prepoznatljiv), pa čak ni nesretna sudbina koja je zatekla Josefa K. Začuđuje nas njegova pasivnost, gotovo prihvaćanje apsurdnog kao normalnog. (Opet, tipični Kafka.) Na kraju romana on čak i ne poduzima ništa da bi spasio vlastiti život, nemoćan je pred sustavom čak i kad taj sustav predstavljaju tri nesposobnjakovića s nožem. Jedino što uspijeva pomisliti u trenutku kad ga ubijaju jest – ‘’ko pseto!’’ (Jadan pas.)

Ako želite više čitati o lektirama, pogledajte našu rubriku lektire

Odgovori