Intertekstualnost romana Kiklop

Roman Kiklop, autora Ranka Marinkovića, objavljen je 1965. godine i pripada razdoblju druge moderne u hrvatskoj književnosti. Iako se najčešće određuje kao moderni egzistencijalistički roman, Kiklop najavljuje mnoga postmodernistička obilježja, kao što su jezične igre i intertekstualnost, tj. postupak bilo kakvoga aludiranja jednoga teksta na neke druge tekstove.

Ranko Marinković Kiklop
Prizor iz filma Kiklop ‖ youtube.com

Vrlo važan primjer intertekstualnosti vidljiv je već u samome naslovu romana, kojim Marinković aludira na kiklopa Polifema iz Homerove Odiseje. Razlog tomu jest činjenica da kiklop Polifem u Homerovoj Odiseji proždire dio Odisejevih ljudi, a u Marinkovićevu romanu postaje simbol rata koji uzima i uništava ljudske živote, odnosno, za Melkiora Tresića, mitološko čudovište i nadolazeći rat postaju jednako zastrašujući i ljudožderski:

Idem u susret Polifemu-ljudožderu što sada zemljom gazi… ne bih li mu kako šmugnuo među nogama prije no navali kamen. A kad prođem (ako prođem), povikat ću iz svega glasa: Kiklope, jednooki krvoločni gade…

Na antičku se književnost aludira i prilikom Melkiorova razmišljanja o njegovoj drami Kanibali. Riječ je o drami u kojoj brodolomci broda „Menelaja“ završe na kanibalskome otoku i tako postaju hrana (čovjetina) njegovim stanovnicima:

Zavaljen na krevetu, u mraku, ponovno zaplovi s Menelajem, teretnjakom pacifičke kompanije. Kanibali. Tako se imala zvati drama koju si zamišljao.

Naziv broda može se shvatiti kao aluzija na Homerov ep Ilijada, koji govori o Trojanskome ratu uzrokovanom otmicom lijepe Helene, žene spartanskoga kralja Menelaja. Odlučan u namjeri da spasi svoju ženu, Menelaj zajedno s bratom Agamenonom plovi prema Troji i započinje veliki desetogodišnji rat koji će odnijeti mnoge živote i rezultirati potpunim uništenjem Troje, slično kao što će nastradati brodolomci Melkiorove groteskne drame.

Suptilne aluzije na velikane francuske književnosti

Budući da je sam Ranko Marinković diplomirao romanistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, nije nimalo čudno što se u Kiklopu mogu pronaći i aluzije na neke poznate francuske prozne pisce i pjesnike. Jedan od njih svakako je i pjesnik Charles Baudelaire, jedan od najvažnijih predstavnika modernizma u francuskoj književnosti i autor zbirke pjesama Cvjetovi zla. Riječ je o zbirci pjesama najčešće pisanih u obliku soneta Petrarcina tipa, u kojima Baudelaire tematizira ljubav, otuđenost, darovitost pjesnika i slično. U Kiklopu se Baudelaire prvi puta spominje prilikom Melkiorova i Ugova razgovora o Vivijani, lijepoj ženi kojoj je pošlo za rukom očarati gotovo sve muškarce koji je okružuju. Pijani Ugo gestikulira nasred ulice, a zatim odlazi uzvikujući razne besmislice o Vivijani i svojoj ljubavi prema njoj:

I ode Ugo recitirajući Baudelairea u nekoj svojoj verziji, patetično, sigurno sa suzama u očima: à la très belle, à la très chère… qui remplit tout mon coeur, tout mon coeur… salut à l’immortalité…

Ljubomorni Melkior na ovo ne odgovara ničime, ali u mislima prilično zajedljivo komentira Vivijanu, Uga, pa i samog Baudelairea:

Gadura! (…) Kako to one lako rade! A onaj viče l’amour. Baudelaire. Bordel.

Druga aluzija na francusku književnost u ovome romanu pojavljuje se prilikom Melkiorovih posjeta Dajdamu, kavani u kojoj se često sastaje s Ugom, Maestrom i drugima koje naziva Parampionskom braćom. Vlasnik Dajdama iz nekog je razloga zadobio nadimak Thénardier, što je pak aluzija na roman Jadnici francuskoga romantičara Victora Hugoa:

Znao je da u nazivu Thénardier ima nekog ruganja, ali posao je posao, đavo da ih nosi.

Gospodin i gospođa Thénardier u Hugoovim su Jadnicima izrazito pokvareni vlasnici krčme kod kojih mlada majka Fantina ostavlja svoju kćer Cosettu, u nadi da će se brinuti o njoj, no uskoro se ispostavi da Cosetta od Thénardierovih neće dobiti ništa osim tuge, straha i jada. U Kiklopu se ni na kojem mjestu ne objašnjava zašto je vlasniku Dajdama nadjenut ovaj nadimak, ali s obzirom na podrijetlo nadimka, može se sa sigurnošću reći da je riječ o čistom ruganju i provociranju.

Visoki ruski realizam u hrvatskome romanu

Roman Kiklop također sadrži i neke aluzije na rusku književnost, tj. na književnost ruskoga realizma. Dok Melkior u jednome dijelu romana hoda prema svojoj ljubavnici Enki, na ulici čuje razgovor dviju dama koje komentiraju kako je neki njihov poznanik idiot:

Da je idiot. I to onaj od Tolstoja!

Lav Nikolajevič Tolstoj jedan je od najvažnijih predstavnika ruskoga realizma, ali roman Idiot na koji se ovdje aludira djelo je ruskoga autora Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga. Ovakvim pogrešnim aludiranjem na neko djelo Marinković je vjerojatno pokušao prikazati kontrast između običnih, neukih ljudi i intelektualaca poput Melkiora, koji nikada ne bi pogriješio oko nečeg takvog.

Na rusku se književnost aludira i prilikom Melkiorova uspinjanja u Enkin stan, kada on svoje korake uspoređuje s koracima Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, glavnoga lika Dostojevskijeva romana Zločin i kazna:

Grabio je po dvije, po tri stepenice, žurno lopovski. Ovako se uspinjao Raskoljnikov Aljoni sa sjekirom ispod kaputa. Nije ovako, Raskoljnikov se polako uspinjao, oprezno, osluškujući.

Svjestan da se njegovi posjeti Enki, udanoj ženi koja vara svoga muža s Melkiorom, ne mogu smatrati poštenima, Melkior sam sebe uspoređuje s Raskoljnikovom koji je u stan stare lihvarice Aljone Ivanovne došao s namjerom da je ubije.

Prikaz odnosa uma i tijela – poveznice s hrvatskim pjesništvom

Jedno od središnjih problemskih žarišta u Marinkovićevu Kiklopu svakako je Melkiorov odnos prema vlastitome tijelu. Tjeskobna predratna atmosfera i moguća mobilizacija pobuđuju u Melkioru veliki strah te se on počinje izgladnjivati ne bi li dovoljno smršavio da izbjegne poziv u vojsku:

I trapio je tijelo kao svetac. Morio ga glađu, ispijao bdjenjima, ne dao mu mira nigdje, ni jednog časa. Tovario ga izmišljenim, suvišnim brigama, pronalazio zadatke noću u krevetu…“

Ovakvo uništavanje vlastitoga tijela i želja za svojevrsnim odvajanjem od istoga jako podsjeća na pjesmu Tijelo i mi hrvatskoga pjesnika Antuna Branka Šimića. Šimić u toj pjesmi tematizira zgađenost vlastitim tijelom i svoju želju da se odijeli od njega jer mu ne predstavlja ništa više od običnog tereta:

I tijelo mi se gadi. Može li se kako / odijeliti od tijela, biti čist od tijela? / Tijelo je teret, tuđin, trulost. / Ja bih ga rado ostavio negdje / i utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.

Kontrastom uma i tijela Marinković u svojemu romanu ponovno ukazuje na to da je rat taj koji proždire ljude, proždire njihova tijela i pretvara ih u čovjetinu, ali da je istovremeno um taj koji nas može osloboditi osjećaja prema vlastitome tijelu, a tako i svih ratnih strahota u koje bi nas tijelo moglo dovesti.

Osim spomenutih poveznica sa Šimićem, u Kiklopu se vrlo suptilno aludira i na hrvatskoga pjesnika Tina Ujevića. Na samome kraju romana, prilikom Melkiorova razgovora s Maestrom u Maestrovom domu, Maestro se opija i u jednome trenutku odmori glavu na kvrgavu stolu te ta situacija u Melkiorovim mislima probudi asocijaciju na Ujevićeve stihove iz pjesme XXXI. iz zbirke Kolajna:

Znači, nije spavao, zaključi Melkior, odmarao je misli na kvrgavu stolu. Na čelu mu je ostao zvjezdasti znak kvrge iz drveta: eto, jedan od znamenovanih…sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku… misli Melkior.

Uspoređujući ga s tim stihovima, Melkior želi ukazati na Maestrovu posebnost i način na koji je odudarao od drugih ljudi tijekom života koji upravo planira završiti svojom, kako je on to nazivao, „medicinski čistom“ smrću.

Shakespeareov Hamlet u središtu Marinkovićeva Kiklopa

Iako su svi do sada spomenuti primjeri intertekstualnosti izrazito važni za cjelinu romana, na jednoga se autora ipak aludira malo češće nego na ostale. Riječ je o engleskom renesansnom pjesniku i dramatičaru Williamu Shakespeareau, čija se tragedija Hamlet provlači kroz više od jedne situacije u romanu, a prvi ga spominje don Fernando prilikom objašnjavanja svoje teorije o preventivnoj dehumanizaciji:

Bilo je potrebno da mu oca ubiju, da mu se mati preuda za očeva ubojicu, da mu Polonije postavlja stupicu u koju Ofelija svjesno ulazi kao mamac, da ga prijatelji u smrt odvedu – da bi shvatio napokon da se nalazi među huljama. Prekasno. Prekasno za jadnog Hamleta i prenaivno.

Uzimajući Hamleta kao primjer naivnoga čovjeka koji nije shvatio kakve ga hulje zapravo okružuju, don Fernandno pokušava objasniti svoju teoriju o tome kako se preživjeti može samo ako se ubiju oni koji bi mogli biti potencijalni ubojice. Također se osvrće i na lik Horacija, Hamletova prijatelja, ali samo kako bi oprimjerio da oni koji su na neki način nevažni imaju pravo biti humani i dobri, a oni koji su važni i odgovorni moraju u sebi izgraditi dovoljno zlobe kako bi preventivno ubili one koji bi možda mogli njih ubiti:

Horacije je sušta dobrota, naivna, velikodušna dobričina, a tako sporedna ličnost drame. (…) Zato mu i dopuštam da bude dobar, jer je nevažan.

Druga aluzija na Hamleta pojavljuje se prilikom Melkiorova posljednjeg razgovora s Maestrom, kada se Maestro oprašta od Melkiora i moli ga da ga ne zaboravi, a Melkior mu umjesto pozdrava izrecitira rečenicu iz Shakespeareove tragedije:

Dokle pamćenje u smućenoj mi glavi stoluje, moj bijedni duše, sjećat ću se tebe.

Taj je citat preuzet sa samoga početka tragedije Hamlet, kada se Hamlet po posljednji put oprašta od duha svoga oca i obećaje mu da će ga pamtiti, ali da će i osvetiti njegovu smrt. Isto tako Melkior tim stihovima pokazuje da će se zauvijek sjećati Maestra, koji mu je zapravo bio jedini pravi i dobronamjerni prijatelj.

Više iz rubrike lektire otkrijte ovdje

Odgovori