Pretraga

Video: Ubija li obrazovni sustav malog kreativca u nama?


Klinci koji će ove godine krenuti u školu, bit će umirovljeni 2077. godine, kaže Sir Ken Robinson u predavanju “Ubijaju li škole našu kreativnost” na ted.com. Unatoč tome što mnogi samoprozvani Nostradamusi nagoviještaju kako će svijet izgledati za pet godina, nitko to ne može znati. A što će biti 2077. godine, isto nitko ne zna.

Javni i privatni obrazovni sustavi trebali bi nastojati pripremiti sve klince izazovima koje ih očekuju. Trebaju postaviti temelje na kojima će budući odrasli ljudi znati funkcionirati i odgovarati na sve izazove tržišta, pa i na samo društvo u tridesetima, četrdesetima ili pedesetima novog tisućljeća. Mnogi od njih sve su više nezainteresirani. 

Izgleda  grozno i osuđivački, ali kao rođene tabule rase ne možemo očekivati da je problem općenitog neznanja i apatičnosti u pojedincima, već u sistemu. Obrazovnom sistemu. Od početka 19. stoljeća, kad je javni obrazovni sustav bio u povojima, napravljen je tako kako je napravljen samo zbog potrebe industrijske revolucije. Zbog tržišta. Predmeti koji su na vrhu bili su potrebni za poslove koji su se tada tražili. I danas svugdje u svijetu, nećete naići na javnu državnu školu koja ima unutarnju hijerarhiju posebno drugačiju od bilokoje druge škole na svijetu. Na vrhu su jezici i matematika, nakon toga idu svi humanistički predmeti, a na kraju su glazbena i likovna kultura. Mnogima dosadni i nepotrebni predmeti, kako u osnovnoj i u srednjoj školi, ne izvode se onako kako bi trebali. Učenici često imaju predodžbu da su likovni i glazbeni samo još dva predmeta viška, na već pretrpanu satnicu. Pritom bi trebali uzeti u obzir činjenicu, da škola, koliko god u trenucima bila omražena od učenika, otkriva u svima nama ono u čemu smo dobri, ono što volimo i ono što želimo raditi.  Da nije bilo sve te matematike, mnogi nakon srednje škole ne bi, ili pak baš bi upisali matematiku i izabrali ju kao smjer na odgovarajućem fakultetu. Da nije bilo svih sati hrvatskog jezika, koliko bi sada studenata komparativne književnosti pohađalo tu katedru Filozofskog fakulteta?

Možemo se buniti, negirati i odbijati obrazovni sistem. Svježi ministar Jovanović može predlagati nove predmete, može i pisati o športu a ne sportu, ali činjenica je da će obrazovni sustav zadržati svoju hijerarhiju u kojoj ima jako malo mjesta za umjetnički izričaj svakog učenika. Ako ne probaju, kako će znati da ih ples ili gluma zanimaju. Ako škola kao takva treba pripremiti sve klince za vanjski svijet, treba im pružiti sve informacije i potaknuti u njima svaku vještinu, kako će to napraviti s nepravednim hijerarhijskim sustavom u kojem je striktno određeno koji predmeti moraju biti prioritet svakog mladog čovjeka. U svim obrazovnim sistemima, otkad postoje škole, oduvijek je tako. Teško je zamisliti drugačiju situaciju. „Ukidamo dva sata matematike i dajemo to glazbenom“ , bio bi za neke uvod u sistem anarhije.

No činjenica je da svatko treba znati svašta o svemu, zagrebati po površini svake nauke i svake sfere koju čovjek istražuje, ali ugnijezditi se i rasti u onoj u kojoj se njegov talent susreo s njegovom srećom i osobnim zadovoljstvom. Prije nego se otkrije taj talent, potrebno je razvijati se i učiti u okviru svakog školskog predmeta. Profesor Ken Robinson sa Sveučilišta u Warwicku tvrdi da matematika nije ništa važnija od plesa, na kraju krajeva, svi mi plešemo kad imamo priliku, djeca plešu kad god mogu.

Svi mi imamo tijela. Možda će se neki sada iznenaditi, ali naše tijelo ne služi samo da nosi teške intelektualne glave po svijetu, ono može svašta, ako mu se da prilika. Čovjek je najrazvijenije biće na našoj planeti. Može pomoći, može raznijeti, može stvarati. Čemu ga spriječavati da stvara, da se razvija bez okvira koje nameće sve prisutnije kapitalističko tržište, kad će svatko iole sposoban naći svoje mjesto u društvu. Kao akademski profesor, kao botaničar ili pak kao plesač. Niti jedno zanimanje nije loše ili neodgovarajuće, ako smo mi dobri u njemu.

Postoje samo atraktivna zanimanja koja društvo nameće. No ne smijete nikada dopustiti da društvo odluči ono što vi jeste i što vi želite raditi.