Pretraga

Život nakon amputacije

 

Nakon prometne nesreće Katarini Brajdić, učenici 3. razreda kemijskog tehničara iz Zagreba, amputirana je lijeva noga. Zahvaljujući vedrom i borbenom duhu, Katarina ne posustaje. Ali, nisu posustali ni mnogi dragi ljudi. Uz nju su cijelo vrijeme bili roditelji, rodbina, prijatelji, kolege iz razreda, razrednica, a škola je organizirala koncert kojim se prikupljao novac za Katarininu rehabilitaciju i kupnju nove proteze koja bi joj omogućila bolju pokretljivost i veću samostalnost. Sedamnaestogodišnja djevojka hrabro i odlučno nastavlja svoju životnu borbu ne dopuštajući da joj nesreća uništi mladost i sreću. Intervju s Katarinom radila je učenica Prirodoslovne škole Vladimira Preloga Marina Gojković za časopis .

Možeš li nam ispričati što se dogodilo tog kobnog 9. svibnja?

Bila sam kod bake u Slunju. Sa sestričnom sam otišla prijatelju na rođendan. Bilo nam je super. Cijelu smo se večer dobro zabavljali, pjevali i plesali. Oko 2 sata ujutro po nas je došao moj ujak. Stali smo na parkiralište ispred bakine kuće. Otvorila sam vrata auta i iskoračila lijevom nogom van. U tom sam trenutku začula strašnu škripu kočnica i osjetila jak udarac.Počela sam vrištati od bolova. Ubrzo je došla hitna. Kao da se sve zbilo u djeliću sekunde, kao da sam sve to sanjala…

Kako si se osjećala kada si saznala da ćeš ostati bez noge?

Pa… ja sam dva dana bila u komi. Kada sam se probudila, nisam uopće znala gdje sam. Došli su doktori i počeli mi pričati neke ratne priče, kako je puno ljudi stradalo, kako su mnogi ostali bez dijelova tijela… Odmah sam shvatila o čemu se radi. Bilo je teško, neopisivo teško. Nema tih riječi kojima bih mogla opisati svoje tadašnje stanje. Šok, nevjerica, bol, očaj i, naravno, pitanje: “Zašto baš meni?” Sjećam se da sam dva sata bez prestanka plakala. Ali, ne znam… smogla sam snage… suočila sam se sa svim što mi se dogodilo i što će se tek dogoditi. Svjesna sam da danas ne bih bila živa da sam u tom trenutku u potpunosti izašla iz auta.Dakle, živa sam i idem dalje.

Na tebe je golfom naletio mladi, dvadesetjednogodišnji policajac. Je li te posjetio nakon nesreće?

Ja njega poznajem iz viđenja. U zavoju je izgubio kontrolu nad autom jer je prebrzo vozio i bio pod utjecajem alkohola. Policija je utvrdila da je imao1,42 promila alkohola u krvi. Nakon nesreće vidjela sam ga dva puta. Prvi put u jednom kafiću u kojem sam bila s prijateljicama. Sjedio je dva stola dalje i kada me je vidio, okrenuo je glavu. Kada smo se drugi put sreli, prišao mi je. Bio je pijan. Rekao mi je da ne može spavati. Što mu na to odgovoriti? „Ni ja ne spavam već četiri mjeseca, nauči s time živjeti“, nekako sam promrmljala kroz zube.

Teško ti je zaspati? Imaš noćne more?

Svaki put kad zaklopim oči, vidim rotirku hitne pomoći… Nije lako…

s Tonyem i kolegicom iz škole Kim Verson – časopis Labos

Dugo si bila u bolnici?

Da, bilo je to dugo vrijeme. Stalno mi je netko dolazio. Naravno, roditelji, rodbina, prijatelji… Ubrzo nakon nesreće posjetili su me razrednica, ravnatelj i psihologinja. Poklonili su mi laptop i jako me razveselili. Ha, ha, čak sam ubrzo na njemu napisala i dvije lektire, referat i test iz matematike. Razrednica mi je često dolazila i pomagala da nadoknadim gradivo, a svakije dan bila u kontaktu s mojom mamom. Najviše me dirnula grupa na Facebooku koju su samo šest sati poslije nesreće osnovali moji prijatelji. Zove se „Podrška Katarini… uz tebe smo, anđele…“ Danas grupa ima oko 20 000 članova iz cijelog svijeta. Nekako mi je to bila najveća sreća i podrška u tim teškim danima.

Četiri mjeseca poslije nesreće naša je škola organizirala koncert pod nazivom „Pomozimo Katarini“. Jesi li se iznenadila?Već sam u lipnju znala da škola namjerava organizirati koncert, a da će prihod ići za nabavku nove proteze. Mnoge su udruge i dobri ljudi uplaćivali iznose kako bi nam pomogli. Svima im od srca zahvaljujem. Proteza koju smo naručili jedna je od najboljih modela u svijetu. Prikupili smo dovoljno novca da je kupimo i da mogu nastaviti s kvalitetnom stručnom terapijom.

Ljudi iz tvrtke Otto Bock, preko koje smo je naručili, obećali su mi da ću postati njihova manekenka, ako prva u Europi dobijem tu protezu, ha,ha. Rekli su mi da će izgledati kao prava noga, a meni je najvažnije da ću moći normalno savijati koljeno i hodati po stepenicama jer mi je to sada s ovom protezom jako teško.

Da, moja je škola za mene 22. rujna organizirala prekrasan koncert. To ću pamtiti dok sam živa. Bilo mi je jako lijepo i odlično sam se zabavila. Žao mi je samo što se nisam mogla više kretati. Svi su se bojali da se slučajno ne spotaknem i ne padnem. Atmosfera je bila odlična. Bila sam jako uzbuđena zbog svega, a najviše kad sam se morala popeti na pozornicu i „održati“ govor zahvale. Danas mi se čini da je to sve izgledalo pomalo nespretno, ali su me ljudi oko mene ohrabrivali pa je tada sve bilo lakše. Tarik i Rene bili su izvanredni, Kim, s kojom idem u školu, prekrasna, a Bojan, Juraj i Vilibald neponovljivi. Naravno, najviše me oduševio Tony Cetinski. S njim sam i otpjevala jednu pjesmu. Sretna sam što idem u školu koja mi toliko puno pomaže i u kojoj su mi svi velika, velika podrška.

Kako danas napreduje tvoja rehabilitacija?

Vježbe imam svaki dan. Učim hodati bez štaka, bez, kako sam ih ja nazvala, svoje Zdravke i Milenka, ha, ha. Nekad imam osjećaj da sam malo dijete koje pokušava učiniti svoje prve korake. Najteže mi je kada su promjene vremena jer me tada jako boli.

Moja je snaga uvijek uz mene

Kako usklađuješ obveze u školi sa svim tim problemima, terapijama, bolovima?

 

Zbog terapija često kasnim na prve sate ili odem sa zadnjih, ali u školi su svi susretljivi i puno mi pomažu. Ponekad kolege u razredu, u najboljoj namjeri, znaju čak i pretjerati. Stalno su, pogotovo kad sam se tek vratila, nosili za mnom stolce, nagovarali me da sjednom, da se ne umaram… ali, ja se ne dam. Nisam ja navikla sjediti. Cijeli se život bavim sportom. Pa i danas…napravim dnevno pedesetak sklekova I trbušnjaka. Ponekad zaigram i odbojku…

Sada si učenica drugoga razreda. Kako vidiš svoju budućnost?

Nemam nikakvih planova. Puštam da se stvari odvijaju kako se trebaju odvijati i nekako sve prepuštam slučaju. Jednostavno živim dan po dan. Već sam rekla da se volim baviti spotrom Dobila sam ponudu od jednog prijatelja, koji je također ostao bez noge, da zaigram u jednom odbojkaškom klubu. Kada dobijem novu protezu, evo mene na odbojci, šetat ću po šumi, penjati se po stepenicama, upisati tečaj plesa…

Jako si vedra, optimistična i vesela. Otkud crpiš snagu?

Ne znam, zaista ne znam. Ne crpim je. Moja je snaga uvijek uz mene. Takva sam oduvijek bila, takva sam i danas. Iza sebe sam ostavila sve one teške trenutke kada sam se osjećala jako, jako loše i kada sam se često pitala zašto sam uopće ostala živa. Nadam se da se oni neće nikada ponoviti. Pa što bih trebala? Plakati? Tugovati? Pasti u bed? Pa to onda ne bih bila ja. Ja sam, izašavši tek iz bolnice, tri dana prije svog rođendana otišla ravno u disko. Kada dobijem novu protezu, bit će to