Pretraga

Passion-based learning ili sat vremena nastave tjedno za učenje po želji

Jedne zanima umjetnost, a moraju učiti matematiku i fiziku, jer tako stoji u programu nastave. Druge zanima biologija, a više vremena potroše na učenje glazbenog, jer to gradivo teže usvajaju. Teško je pronaći polje koje nas dodatno zanima u pretrpanim dnevnim rasporedima, a još teže onda u te rasporede ugurati vrijeme koje ćemo potrošiti isključivo na razvoj tih interesa ili traženje drugih. No što kada bismo u redovnu nastavu uključili sat vremena tjedno za istraživanje tema po odabiru?

Foto: flickr

Uvrstiti sat vremena tjedno u školski raspored za ‘slobodnu temu’ u našoj zemlji vjerojatno zvuči kao sat vremena bačenih u vjetar. Možemo komotno pustiti djecu kući sat vremena ranije. Mi ne možemo uvrstiti redovnu tjelovježbu ili zdravstveni odgoj, s uvođenjem veće izbornosti predmeta se borimo godinama i tek sada vidimo nekakve pomake, tako da jedan sat tjedno čiji bi kreatori bili isključivo učenici zvuči utopijski. San snova, ali i nerealno i najvjerojatnije besmisleno.

Ali ako to svojim zaposlenicima mogu priuštiti velike tvrtke i to već godinama čine, zašto to ne bi škole mogle omogućiti svojim učenicima?

Prije 50 godina, Art Fry, znanstvenik i zaposlenik u 3M kompaniji za znanost i tehnologiju, za svojih tada 15% slobodno iskoristivog vremena je stavio malo ljepila na papirić i izumio nešto tada potpuno novo – post it koji se danas masovno prodaje i koristi. Drugi izum je nastao opet za vrijeme 15% slobodnog vremena i opet u 3M-u. Richard Drew je izumio samoljepljivu traku iliti ‘selotejp’. Poruka na hladnjaku, bilješke koje vodimo za vrijeme čitanja, svejedno je, ali koristite upravo onaj papirić i onu samoljepljivu traku nastale za vrijeme nečijeg radnog vremena iskorištenog na rad nevezan za tvrtku.

Najpoznatiji oblik ovakvog poslovanja jesu Googleovih ‘20% Time’. Dok je 3M počeo s 15%, Google svojim zaposlenicima daje 5% više i rezultat je itekako isplativ. Za to vrijeme je napravljena aplikacija Google News i aplikacija koja je 2014. brojala milijardu instalacija na android uređajima, Gmail.

Zašto to onda ne primijeniti na školstvo? Možda se bojimo odabira naših učenika da će zbilja ne raditi ništa. Možda ne znamo kako bismo to uvrstili u prenatrpani raspored? Možda ne znamo kako bismo to predstavili i obranili?

Dva su učitelja uvela tih ‘20% Time’ u svoju nastavu i polučili zapanjujuće rezultate: Adam Schoenbart u New Yorku i Stuart Spendlow u Lincolnshireu u Velikoj Britaniji, prenosi The Guardian.

[FOTO] U ovoj zagrebačkoj školi tri razreda s najboljim božićnim ukrasima dobivaju slobodan dan

Pravila igre

Iako se suštinski radi o slobodnom vremenu, odnosno vremenu koje će u potpunosti kreirati država i profesor, s prethodno zadanim ciljevima, neka pravila u vidu okvira u kojem se cijeli projekt kreće moraju postojati.

Tako nije postojala mogućnost da učenici gledaju u muhu na zidu sat vremena jer je taj sat morao biti utrošen na nekakav vid učenja i konačan rezultat je morao biti predstavljen. Za obavljeno su se morali potruditi kao i za sve ostale obaveze u školi, a rad nije bio ograničen samo na rad u učionici u tih sat vremena, već su mogli i smjeli nastaviti izvan škole, ukoliko su htjeli i smatrali da je potrebno. Svi izvori su im bili dopušteni, ako je njihovo korištenje bilo opravdano, a rad nije morao biti samostalan, već su mogli raditi u timovima do četiri osobe.

Za vrijeme trajanja projekta, morali su pisati o svome radu i napretku, a na kraju su donosili evaluaciju odgovaranjem na niz pitanja poput nabrajanja vještina koje su usvojili.

Učenici su svojim učiteljima morali na početku ukratko objasniti ideje, kojim se projektom žele baviti, na koji način, te što u tom svemu moraju popraviti, ali ono najbitnije je da su imali želju za učenjem. Neki su se unatoč početnim savjetovanjima precijenili i uzeli preveliki zalogaj, ali kako je vrijeme protjecalo, oni su to korigirali, usmjeravali se, bazirali se na temelje onoga o čemu žele znati više kako bi jednog dana pokušali ponovno.

Ako se trudim za slobodnih 20%, mogu i za obaveznih 80%

Spendlow je za The Guardian izjavio kako mu je tih 20% nastave bilo najzaposlenije vrijeme: nije lako aktivno pratiti toliki broj projekata u izradi, ali mu je to ujedno bilo i najljepše razdoblje.

Ono što iznenađuje jest da su komentari, savjeti i povratne informacije, koji su neupitno potrebni za ovakvu vrstu nastave, najčešće dolazili od drugih učenika. Tako su sami kreirali radnu atmosferu i jedni drugima izlagali vlastite ideje i pomagali u kreiranju tuđih. Postali su razred koji se ne boji neuspjeha, već samostalno istražuje dalje i traži rješenja, a ovakav oblik nastave je pogodan i za učenike s posebnim potrebama i za učenike koji imaju problem s držanjem pažnje na samo jednom zadatku.

Uvođenje ‘20% Time’ je imalo učinka i na nastavu generalno. U ukupnom pogledu su se učenici popravili, jer ako se mogu potruditi za tih sat vremena, mogu i za ostatak nastave. Kada nešto što je vaš rad uspije, a standardi su bili postavljeni poprilično visoko, dobijete polet i shvatite da možete savladati i onaj obvezni dio nastave.

Naš mozak jednako doživljava učenje i orgazam

Upute glumcima, istraživačko novinarstvo, kolonizacija Marsa, statistika ajnca

Sat potrošen na razvoj ideja učenika i istraživanje tema koje njih zanimaju se bazira na unutarnjoj motivaciji, za razliku od konvencionalne nastave, koja koristi vanjsku motivaciju. Odnosno, ‘20% Time’ se bazira na onome što vi želite učiti, a konvencionalna nastava na onome što drugi žele da učite. Upravo zato je Schoenbart takvo učenje nazvao ‘passion-based learning’, a projekti nastali u samo deset tjedana koliko je provodio projekt su vrhunski.

Krajnji rezultati su morali biti predstavljeni, a načini su varirali od blogova, videa do kompletnih web-stranica s idejama od kolonizacije Marsa i učinka glazbe na mozak do statistike ajnca. Jedna je djevojka u dramskoj sekciji, pa je napravila niz intervjua s glumcima koji su davali savjete kako postati uspješan glumac. Druga djevojka je oformila tim od još tri učenika i u razgovorima s lokalnim političarima su se bavili pitanjima rasizma u policiji i pristranosti u provedbi zakona.

Njihovi su rezultati još jedan dokaz da učenici vole učenje, vole istraživati o novim stvarima, ali ne na način da ih se na to prisiljava, da nemaju pravo glasa o sadržaju koji ih se uči niti o načinu na koji ih se uči.

Passion-based learning ili sat vremena nastave tjedno za učenje po želji
Share via
Copy link
Powered by Social Snap