Pretraga

Boras i ekipa ljetuju na naš račun, to su te ‘biblijske vrijednosti’

A- A+

Inače su dosta bizarne pripovijesti iz naše akademske zajednice. No, ova je posebna. Ona je jednostavna i pitka. Nema tu teških dubioza o sukobljenim interesima i prikrivenim prijateljstvima. Ovo je priča o lokalnim šerifima i dokaz da njih, u obilju, ima i na sveučilištu. Da imaju isti modus operandi, isti mentalitet direktora kojeg je komitet partije u bivšoj nam državi postavio da vodi važno javno poduzeće pa mu uz to dao i da ljetuje u državnim rezidencijama. Doduše s razlikom da su, možda u nešto manje luksuznom, ali i dalje smještaju firme, u bivšoj državi nerijetko mogli ljetovati i radnici.

Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu
Foto: srednja.hr

Kada je prije šest godina postao rektor, Damir Boras održao je poduži govor. Na Sveučilište je obećao vratiti “biblijske vrijednosti”. Danas nam polako postaje jasno kakve su to – ili bolje rečeno – kolike vrijednosti.

Sve ostaje u familiji

Nakon otkrića o Borasovom ljetovalištu u Dubrovniku, apartmanu koji je sebi i supruzi za ljetovanje sredio javnim novcem, Telegram je doznao da neki njegovi prorektori imaju na raspologanju drugu rezidenciju, u Crikvenici. Ljetovanje u kući prvi red uz more. Većini nas skupo i nedostižno maštanje, odabranoj ‘intelektualnoj eliti’ dano na korištenje za svega par stotina kuna.

Tristotinjak metara poviše Pila, u strogom centru Dubrovnika, nalazi se zdanje zgrade doktorskog centra Zagrebačkog sveučilišta. U toj zgradi, uređenoj javnim novcem, potkrala su se tri, široj javnosti sasvim nepoznata apartmana. U jednom od njih ne održava se ništa intelektualno osobito. Ne, u njemu, jedno petnaestak dana godišnje, hlad i okrijepu od vrućeg dubrovačkog kamena traže gospodin i gospođa Boras. Gospođin rođak, vozač i iznajmljivač brodova s diplomom nautičara, vodi tu zgradu.

Pet stotina kilometara dalje ljetuju neke druge familije. Familije dvaju prorektora i barem dvoje bivših rektora Zagrebačkog sveučilišta. Crikvenička kuća prvi red uz more njihova je – ne naša, vaša ili moja – već njihova, za oko tristo kuna dnevno. Ne događa se ni tu ništa intelektualno ni intrigantno. Tu hlad i okrijepu traže neka druga gospoda i gospođe. Šira rektorska familija, mogli bismo ih nazvati. Jer, na kraju, sve ostaje u familiji.

A u familiju se, znamo, ne dira. Valjda u tome leži ultimativni odgovor na pitanje zašto ni državno odvjetništvo, ni revizija, ni specijalni odjeli za korupciju, ni inspektorati, ministri ni nadzornici – ništa o tome ne znaju, ništa za to ne govore, ništa po tom pitanju ne poduzimaju.

‘Rektorova kuća’

Inače su dosta bizarne pripovijesti iz naše akademske zajednice. No, ova je posebna. Ona je jednostavna i pitka. Nema tu teških dubioza o sukobljenim interesima i prikrivenim prijateljstvima. Ovo je priča o lokalnim šerifima i dokaz da njih, u obilju, ima i na sveučilištu. Da imaju isti modus operandi, isti mentalitet direktora kojeg je komitet partije u bivšoj nam državi postavio da vodi važno javno poduzeće pa mu uz to dao i da ljetuje u državnim rezidencijama. Doduše s razlikom da su, možda u nešto manje luksuznom, ali i dalje smještaju firme, u bivšoj državi nerijetko mogli ljetovati i radnici.

Sveučilište je svoje biblijske vrijednosti, ironično nalik bivšedržavnima, preuzelo selektivno. U kući simpatične povijesti, dodijeljenoj profesorima od sasvim obične građanke na samrti, danas smiju ljetovati samo određeni profesori. Ne oni kojima treba ‘liječenje i odmor nakon napornog posla’ kako je to predvidjela gospođa. Ili oni koji si drugačiji smještaj ne mogu priuštiti. Ili studenti koji bi tu organizirali ljetnu školu. Ili, na koncu, bilo tko tko plati cijenu primjerenu tržišnoj.

Ne, nitko od njih to ne smije. Nije im dozvoljeno. Štoviše, do danas nisu znali ni da kuća postoji, a od danas se pitaju koliko je još takvih. Takve nekretnine sveučilišta uspiju iščitati tek pokoji pomni istraživači kad u nekom računu za struju ili grijanje primijete nepoznatu adresu. Kriteriji za korištenje te i takvih sveučilišnih nekretnina, ako postoje, nikome nisu poznate. Koriste ih povlaštenici, oni koji su prema mišljenju šerifa to zavrijedili. Vrhuška sveučilišta, s plaćama i mirovinama daleko većim od prosječnog građanina, danas ljetuje za cijenu skoro peterostruko manju od tržišne. I to cijelu priču čini opskurnom, problematičnom i krajnje gadljivom.

Tako je kuća na moru simpatične povijesti danas simbol krajnje nesimpatičnog izrugivanja s građanima. Građanima od kojih polovina sebi danas ne može priuštiti ni sedam dana godišnjeg van svog stana ili kuće. Ili, kako je nedavno rekao jedan naš popularni analitičar, zabluda je da morala u akademiji ima više nego u politici.


Komentar je stav autora

Boras i ekipa ljetuju na naš račun, to su te ‘biblijske vrijednosti’
Share via
Copy link
Powered by Social Snap