Pretraga

[Dnevnik brucoša] Prvi tjedan faksa

Predstavljamo novu tjednu rubriku na portalu! Brucoš Fakulteta političkih znanosti (podaci poznati redakciji) na tjednoj će bazi pisati svoj studentski dnevnik. Pročitajte što je ovog tjedna radio slavonski panker!

Starci su me ostavili u iznajmljenoj sobici u Travnom prije tri dana, bez interneta i televizije.Kameno doba buraz. Hvala bogu da sam si isfuro peticu od doma. Brijem da bi inače puko od dosade. Došao sam u Zagreb malo ranije. Kao da upoznam grad, kvart , da se malo snađem.

Našao sam pekaru i kladaru. Za sada dosta.

Babina ostavica

U garsonijerici koja je moj prvi studentski dom je  prije živjela neka baba bez djece. Kad je riknula, stan je otišo njenom nećaku koji je stan iznajmio meni. Kul neki lik. Očigledno su mu tih 250 eura pali s neba na glavu i sumnjam da ću ga puno gledati. Reko mi je samo da bi ‘ovih dana’ trebao doći neko ugraditi internet i da ne otvaram ostavicu u koju je potrpao ostatke babinog života.

Za internet nije još došao nitko, a u ostavicu sam provalio pet minuta nakon što je otišao.

Nije bilo zapravo ničeg posebnog. Našao sam dosta babine odjeće i limenu kutijicu u kojoj su bila požutjela pisma njenih švalera. Kak nemam net, uglavnom se vučem po stanu obučen u babine haljine, duvam, čitam ta pisma i pljujem s balkona.

Uglavnom, u babinom je životu bilo nekoliko frajera. Najstarije pismo je iz 58′ od nekog frajera iz Niša kojeg je upoznala na radnoj akciji, a najrecentnije je s početka osamdesetih od nekog kolege iz firme. Baba je očito bila zajebana ženska. Sve su korespondencije počinjale dosta vruće, a završavale uglavnom s plačipičkastim ispadima frajera koje je baba ostavila. Tri su čak spominjala ostavljanje žena. S obzirom kak je završila, očigledno je baba na kraju izvukla deblji kraj u životu i sad joj haljine za kojima su uzdisali brkati muži Jugoslavije nosi ušljivi brucoš novinarstva iz Slavonije.

Novinarstvo

Novinarstvo sam upisao iz dva osnovna razloga. Prvo, u Osijeku nema novinarski faks, što znači da nema šanse da ostanem doma nego se moram odseliti Zagreb. Drugo, prvi put sam jebo na državnom Lidranu gdje sam išao sa školskom zadaćnicom pa će mi valjda mozak zauvijek povezivati pisanje s dopaminom.

Za sada, ni sa Zagrebom ni s novinarstvom nemam baš previše uspjeha. Izašao sam par puta malo prošetati, al’ rijetko toliko daleko da izgubim zgradu iz vidika. Mislim to je dosta teško s obzirom da živim u Mamutici, al’ opet.

Do grada sam išao samo na orijentacijsko predavanje. Trebao sam prvi put vidjet ekipu s faksa i to. Cjelo ljeto sam bio nabrijan da na to da živim sam u Zagrebu, da idem na faks, kurčio sam se pred svima, a sad sam se usro. Imao sam tremu k’o zadnji papak. Zapalio sam pljugu na balkonu da se ispravim al to je tek bila greška. Tresao sam se k’o list dok sam izlazio iz zgrade.

Put do faksa

Znao sam da trebam na bus 221 do Glavnog, ali sam stao na krivu stanicu pa sam napravio krug oko kvarta, što je valjda u mojoj situaciji korisno, ali mi nije trebalo kasnit. Na Ukrajinskoj je u bus ušao neki nabildani bojsić i sjeo do mene. Koliko sam znao, panksi i boysi se ne vole baš. Kad god bi mi punili glavu da se pazim ćelavaca po Zagrebu bi samodopadno frktao, ali sad sam bio naduvan ko zmaj i paranoičan pa sam ipak stišao G.B.H u slušalicama.

Do Glavnog sam još znao doći, ali tramvaje baš i ne pa sam krenuo pješke po Branimirovoj do tvornice. To mi je bio orjentir zbog koncerata. Bojsić je hodao ispred mene pa mi je palo na pamet da možda i on ide do FPZG-a. Položiti neki kolokvij  između pljačkanja benzinskih pumpi na dalmatini, štajaznam.

Bio sam u pravu. Došetao sam se za njim do predvorja faksa gdje je bilo dosta ljudi koji su pušili i pričali. Neki purgeri su se valjda znali iz srednje, ostali su se znali s priprema il nečega ili su se upoznavali. Ja nisam znao nikog pa sam stajao u kutu, pušio i mijenjao pjesme na mobitelu. Ćelavi je stajao preko puta mene i izgledao kao da ga u životu generalno ljuti tablica množenja. I on je brucoš.

Kendi Kraš više nego predavanje

Nisam znao gdje je ta dvorana A, ali nisam nikoga htio ništa pitat da mi ne padne street cred prvi dan. Brijao sam ući za Ćelavim kad me već doveo do tu pa nek ide život. Bilo je par dobrih butrica, ali sam se s obzirom na tremu i THC odlučio skoncentrirati na vrhove svojih vensica i kendi kraš.

Kada sam odlučio ponovno čekirati situaciju u stvarnom svijetu smo u predvorju smo bili samo ja i Ćelavi. Svi su ušli, a ja nisam ništa čuo jer sam imao slušalice u ušima. Ćelavi je izgledao zbunjeniji od mene.

– Jel ideš i ti na orijentacijsko? pitao me a ja sam samo slegnuo ramenima.

Stajali smo još tamo neko vrijeme k’o telci. Nije mi padalo na pamet da u svom stanju upadam pred dvjesto ljudi zadnji upadam na predavanje, pa smo se pokupili na pivu.

Ćelavi je zapravo kul lik. Zvao me na basket na kvartu.

Bar nešto.

[Dnevnik brucoša] Prvi tjedan faksa
Share via
Copy link
Powered by Social Snap