Mrzim odrasle! (reče Holden i ode u šetnju)

Roman Lovac u žitu, objavljen 1951. godine, djelo je američkoga autora Jeromea Davida Salingera. Riječ je o jednome od kultnih romana američke književnosti koji velika većina srednjoškolaca uspije pročitati, a smatra se da je Salinger njime utemeljio žanr proze u trapericama.

Buntovnik u žitu (prizor iz filma)

Holden Caulfield, glavni lik romana, pripadnik je generacije mladih i vrlo inteligentnih ljudi, ali bez ikakvih određenih životnih ciljeva. Visok je, mršav i prosijede kose, puši i pije te na početku romana započinje svoju priču o događajima koji su mu se dogodili oko prošloga Božića kada je samoinicijativno napustio školu i otišao u New York. Briga njega!

Zašto baš traperice?

Finski književnik i profesor za srednja.hr ispričao kako se ne zamaraju testovima i klasicima u lektirama

Holdenovo neodlučno lutanje po New Yorku samu fabulu romana stavlja u potpuno drugi plan te fokus ostaje samo na njegovom unutarnjem svijetu i mislima. Budući da prezire svijet odraslih, Holden odbija činjenicu da će mu se i sam jednoga dana pridružiti te svojim buntovničkim stavovima, stilom odijevanja, glazbom koju sluša, pa čak i samim govorom, naglašava pripadnost svojoj mladenačkoj generaciji. To nas dovodi do samoga naziva proze u trapericama koji dolazi od pretpostavke da su traperice, kod likova kao što je Holden, zapravo simbol svjetonazora i stavova lika, a ne samo odjevni predmet.

Iako to sve zvuči vrlo cool kada se ovako stavi na papir, mislim da nije potrebno da budemo geniji kako bismo shvatili da Holdenov plan o neodrastanju baš i nije uspio. Na njegovu veliku žalost, on ipak nije Petar Pan, a New York nije njegova Nigdjezemska te on zapravo, zbog svojih buntovničkih stavova, u očima mnogih ispada samo kao nekakva tinejdžerska budala koja ne zna što će sa životom pa eto, malo luta okolo i priča gluposti.

No, na njegovu sreću, ipak postoji razlika između nekoga tko je budala i nekoga tko u životu donese nekoliko budalastih odluka.

A ja samo želim biti lovac u žitu…

Holden, osim svijeta odraslih, prezire i društvo svojih vršnjaka i njihove, kako ih on naziva, klape te vrijeme voli provoditi samo s djecom, posebno sa svojom mlađom sestrom Phoebe. Njegova je životna želja postati lovac u žitu. Nakon što je pogrešno zapamtio stih iz pjesme Roberta Burnsa (jer zašto pamtiti točno kada možeš pamtiti pogrešno), Holden počinje sam sebe zamišljati kako stoji na rubu provalije na polju na kojem se igraju djeca i tamo ima zadatak uhvatiti djecu kako ne bi pala u provaliju.

Naslov romana tako postaje metafora za Holdenove naivne i jadne pokušaje i želje da djecu spasi od te nepostojeće provalije i tako ih poštedi ulaska u svijet odraslih i gubitka dječje čistoće, dobrote i nevinosti. Još jedna u nizu njegovih vrlo inteligentnih ideja…

Ah ta moderna mladež…

No ne želim ipak biti prestroga prema Holdenu. Nije on loš, samo je, eto, upao u neku životnu fazu kada je donio nekoliko budalastih odluka. Svakome se to može dogoditi iako bi možda u predgovoru ovoga romana moglo postojati neko upozorenje u stilu „ne pokušavajte ovo kod kuće“ ili „ova je priča izmišljena, ako sami lutate New Yorkom tri dana, velika je vjerojatnost da će vas netko oteti i prodati“.

Ipak, unatoč svim Holdenovim glupostima, roman završava relativno sretno kada Holden, promatrajući sestru kako se igra u Central Parku, odlučuje da ipak neće pobjeći od kuće nego će ostati uz sestru i pokušati, barem djelomično, biti lovac u žitu, ako za nikoga drugoga, onda bar za svoju dragu sestricu, odnosno osobu koja mu znači više od svih koji ga okružuju.

Odgovori