Molièreov Škrtac – dirljiva priča o Harpagonu i njegovoj škrinjici

Kaže se: „sto ljudi, sto ćudi“. I doista, svi smo mi različiti pa nije ni čudo da među svim tim ćudima postoje i neke ljudske osobine koje se čine zbilja smiješnima. No, često se smatra neukusnim, čak i nepristojnim, direktno ismijavati nečije osobine ma koliko one bile pretjerane – pogotovo u ovo doba kad se svi na sve vrijeđaju. Što bismo onda trebali napraviti kad su nam navrh jezika baš duhoviti komentari vezani uz, recimo, trinaestogodišnjake koji si patetično izjavljuju ljubav preko Fejsa ili bogataše koji ne žele potrošiti ni lipe od svog bogatstva? Pa, neki se okreću stvaranju memeova, neki jednostavno šute i pate… A jedan Molière napiše komediju koja će se izvoditi sljedećih par stoljeća.

(No, bez pritiska, i memeovi su sasvim u redu.)

Tko je taj?

film Paulie
Bizarnost novela Antuna Gustava Matoša: Camao i Cvijet sa raskršća

Pravim imenom Jean-Baptiste Poquelin (bez brige, taj dio vas neće pitati na maturi), Molière je živio i stvarao u 17. stoljeću, dakle negdje u razdoblju preklapanja baroka i klasicizma. No, njega svakako vežemo uz klasicizam – dapače, nije baš bio najveći fan tzv. „precioza“, žena koje su se u to vrijeme okupljale u francuskim salonima, gdje su svojim stiliziranim i ukrašenim načinom govorenja i pisanja diskutirale o književnim djelima i stvarale vlastita. Da nije bio njihov velik fan, očito je i iz naslova jedne njegove komedije – „Smiješne precioze“, koja ih je, naravno, uvrijedila pa je to započelo jednu veliku svađu među intelektualcima. (Znaš da je napeto kad počnu padati teške komedije i kritike.)

Pisao je komedije, a i glumio u njima. Neke su od najpoznatijih, za koje ste vjerojatno svi čuli, Umišljeni bolesnik, Tartuffe, Mizantrop, i nama svima najdraža, Škrtac.

Odakle ideja?

A mislim, škrtih ljudi ima uvijek i svugdje. Ipak, Molière je ideju za komediju dobio od Plautove istoimene komedije (razdoblje: antika, rimska književnost). Lijep primjer ugledanja pisaca (pogotovo klasicističkih!) na antičke uzore. Ali nije ju jednostavno iskopirao, dapače, prilagodio ju je svom suvremenom društvu. (Sigurno je najljepše kad se netko prepozna u tvom djelu, a ne može ti baš ništa.)

Pa tako dok je Plautov škrtac svoje bogatstvo pronašao srećom, tj. izrazom dobre volje kućnog duha, Moliereov Harpagon svoju škrinjicu puni lihvarstvom. Isto tako, Moliere uvodi više likova i stvara malo kompleksniji zaplet, a ti su likovi upravo mladi zaljubljeni parovi koji svoju ljubav izražavaju, hm, pa recimo, blago preciozno. No zato je jezik škrca škrt koliko i sam škrtac pa mu je možda najsnažnija uzrečica ono „Bez miraza!“ koje ponavlja kroz dvije stranice da sasvim racionalno obrazloži zašto kćer udaje za starca – pa uzet će ju besplatno! Nema te riječi koja bi to pobijedila.

Zašto vrijedi čitati

Pa škrtost je sama po sebi jedna od najsmješnijih mana. Zamisli starca koji svakog dana otvara svoju škrinjicu, broji novce koje nikada neće potrošiti (jer živi, i sve oko sebe prisiljava da žive, isposnički baš iz tog razloga) i neizmjerno uživa u tome pazeći pritom da ga slučajno tko ne uhvati (ne zato što ga je sram, nego da netko ne sazna za novce!). No, uživanje se brzo pretvori u takvu opsjednutost i paranoju da nema sekunde u danu kad on ne misli o skrivenom blagu kao ni čovjeka na zemlji na kojeg ne gleda kao na potencijalnog kradljivca. Škrt je i u ljubavi (osim prema novcu) i u mislima i u komunikaciji s drugima. A kad mu zbilja blago nestane, potpuno izgubi nit – viče, maše, plače, vrišti i bez razmišljanja obznani kako treba cijeli grad povješati. Simpatičan lik, nema šta.

Ima tu svega i svačega, a najsmješniji su vjerojatno razgovori koje vode Harpagonovi sluge i kuhari o raznim načinima na koji škrtac mudro pazi da ne bi potrošio koji novčić više nego je apsolutno potrebno (možda je trebao napisati nekakav priručnik za vođenje financija, danas bi dobro prošao).

Quid pro quo

Nezaobilazan pojam kad se govori o Škrcu. Takva se situacija ostvaruje kad dvoje likova razgovara o sasvim različitim stvarima, a uvjereni su da govore o istome. Na primjer, u obje komedije mladići zaljubljeni u škrčevu kćer žele to njemu priznati na najelegantniji mogući način pa tako o njoj govore kao o „blagu“, a škrtac, naravno, govori o novcu. Ne možemo ga kriviti – jadnik je toliko opsjednut svojim blagom da ne može razmišljati ni o čemu drugom.

(To je nešto kao ono dok tjednima skupljaš slatkiše za jedan veliki cheat day i skrivaš ih od sestre pa polako postaneš zbilja paranoičan. I onda ti sestra dođe u sobu baš dok razmišljaš o svom zlatnom Twixu i uzdahne: „Ah, osjećam se tako prazno…“ Što ćeš prvo pomisliti? Da hoće tvoje slatkiše, logično. A ona misli na svoju beznadnu ljubavnu priču s dečkom iz 7.c.  E da, kad smo već kod ljubavi…)

Tri ljubavne priče

Tu postaje zbilja komplicirano. Naravno da su Harpagonova djeca, sin i kćer, nesretno zaljubljeni i naravno da to „nesretno“ proizlazi iz škrtosti njihova oca – mora i on nekako profitirati od brakova. (Bez miraza!!!) Tako kćer želi udati za bogataša Anselma, a sina za neku bogatu udovicu. Naravno, i za sebe je nekog pronašao – i to, skroman kakav jest, najljepšu mladu djevojku iz susjedstva (u koju se baš slučajno ludo zaljubio njegov sin). Uh, ovo sad već zbilja počinje zvučati kao sapunica. Ali bez brige, nijedna sapunica nema likove poput kuhara-sleš-kočijaša Jacquesa i ulizice Valerea – Jacques pogotovo predstavlja onu već tipičnu simpatičnu sporednu ulogu u komedijama.

No, da, možda se može naći neka sapuničarska crta negdje pred sam kraj kad se otkrivaju sve zapetljane obiteljske veze među likovima. Za svakoga ponešto.

Sve je dobro što se dobro svrši

Good Trouble
Ruski suvišni srcolomac: Pečorin ili Junak našeg doba (autor: Mihail Jurjevič Ljermontov)

Ipak, najbitnije je da komedija završi sretno, ali i smiješno, a to je ovdje savršeno zaokruženo sretnim završetkom triju ljubavnih parova: Cleantea (sin) i Mariane, Valerea i Elise (kći)… A najdirljivija od svih priča je  svakako ona o dvoje ljubavnika čija je ljubav čišća i dublja od svih navedenih, a ljubavni život bogatiji, ona koja je strašnim zločinom razdvojila dvoje zaljubljenih, a koju je ipak na kraju pravda natjerala da ih ponovno spoji. To je, dakako, ljubavna priča između Harpagona i njegove škrinjice.

Za više iz rubrike lektire pogledajte ovdje.

Odgovori