Pretraga

Maturanti pomažu malim Ukrajincima: ‘Kad smo s njima zaboravimo sve brige oko škole i mature’

A- A+

Skoro mjesec dana traje rat u Ukrajini, a sve više ljudi bježi iz te zemlje. Neki od njih završili su i u Hrvatskoj pa tako i u gradu Vrbovcu u Zagrebačkoj županiji. Najviše ima mladih te majki s djecom koja nisu starija od 18 godina. Upravo njima iz Crvenog Križa pomažu volonteri koji su ujedno i učenici Srednje škole Vrbovec, ali i maturanti. U ponedjeljak njih 18 kreće u školu, a mi smo s njima proveli jedno prijepodne te su nam maturanti ispričali kako im je volontiranje i druženje s tom djecom promijenilo pogled na život.

Foto: Ramona Ščuric | srednja.hr

U gradu Vrbovcu trenutno se nalazi oko 70 Ukrajinaca. Ne zovu ih izbjeglicama, već ‘raseljenim osobama’ i većinom su to mladi ljudi, majke, a ponajviše ima djece. Njih 18 sutra kreće na nastavu u Osnovnu školu Krunoslava Kutena, a da su se već nakon par tjedana koje su proveli u jednoj manjoj sredini u koju su pobjegli zbog rata u svojoj zemlji, svjedoče maturanti koji ondje volontiraju preko Crvenog Križa.

‘Vidi se na mlađoj djeci da baš ne razumiju što se događa’

I uz sve obaveze oko mature te neki od njih još idu i u autoškolu i uz to se još bave i sportom, pronašli su vremena kako bi pomogli djeci iz Ukrajine da se opuste i da zaborave na nedaće koje su ih snašle. Proveli smo s njima jedno prijepodne u restoranu Marija, nekadašnjem hotelu gdje se sada nalaze te su nam pokazali kako se s njima druže i zabavljaju, ali i kako komuniciraju.

– Prvi dan je bilo malo čudno, onda smo nekak razbili tenziju s dečkima pa su postali opušetniji. Igrali smo neke društvene igre, naučili smo ih igrati čovječe ne ljuti se jer oni tu igru nemaju nikad ju nisu vidjeli, oni su nas naučili njihovu igru s kartama, a onda smo sljedeći dan igrali nogomet. Vidi se na mlađoj djeci da baš ne razumiju što se događa, malo su zbunjeni. Ima jedan stariji dečko, Nikolas, on je šesti razred osnovne škole i vidi se da je inteligentan dosta, on je malo potišten, ali se opustio nakon par dana. I on najbolje zna engleski pa možemo malo na engleskom komunicirat nešto, rekao nam je Bero Sokolić, maturant i učenik Srednje škole Vrbovec gdje pohađa Opću gimnaziju.

S djecom se sporazumijevaju preko Google prevoditelja

On je počeo volontirati tek nedavno i to na poziv sestre koja je sada studentica na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije.

– Ta djeca više nas razumiju na hrvatskom nego mi njih dok oni nama pričaju na ukrajinskom. Sva sreća imamo mobitele pa koristimo razne prevoditelje pa se uspijemo sporazumijeti. Ali defnitivno oni nas bolje kuže i sigurno će jako brzo naučiti hrvatski, objasnila je Berina sestra, Tara Sokolić.

S Ivanom se Crvenom Križu pridružio i njegov prijatelj iz razreda i također maturant, Mario Zečević.

– Ja i Bero smo bili spomntani i kad nas je Tara nazvala da dođemo, mi smo rekli zašto ne i sve se to odradilo u pola sata. Došli smo klincima i bilo je super. Nakon nekoliko dana, jedan dečko je u tijeku igre otišao, valjda na WC ili u sobu u restoranu, i j anisam to primijetio. Kada sam pitao ostale gdje je, jedan od njih je rekao ‘Otišao je doma’. Znači sam osjećaj da taj dečko kaže da je otišao doma pokazuje da je ovdje sve prihvatio pa tako i nas, ispričao nam je Mario.

‘S njima sam zaboravila na stres u školi, na sve probleme’

Najmlađa volonterka s kojom smo razgovarali, također je maturantica i u Crvenom Križu volontira već godinu dana.

– Kada su tek došli ovdje, svi su bili dosta optimistični. Djeca uopće nisu ni spominjala rat. Došli smo jedanput poslije škole gdje je bilo jako stresno i onda smo došli k njima i igrali smo nogomet. Zaboravila sam na stres u školi, na sve probleme, samo smo se zezali s njima, baš me razvesele svaki put kada ih vidim. Idemo do njih kad stignemo poslije škole, s obzirom na maturu baš i nemamo puno vremena sad, ali kad smo u jutarnjoj smjeni onda skoro svaki dan smo s njima poslijepodne, izjavila je Petra Kovjanović, učenica četvrtog razreda opće gimnazije u Srednjoj školi Vrbovec.

Dovoljno je da dva sata tjedno netko potroši na volontiranje

Maturanti i sami znaju koliko obaveza imaju s pripremama za maturu, no to ih ne sprječava da barem sat vremena provedu s mališanima.

– Dovoljno je da dva sata tjedno netko potroši na volontiranje. Ne mora to biti sad svaki dan, ne idemo ni mi svaki dan. Imamo i mi svoje obaveze, ali da uvijek ima vremena ima, to je sigurno. Volontiranje nije vremenski ograničeno, ne postoji neko strogo određeno vrijeme kojeg se morate pridržavati, sve ide po dogovoru. Meni je bilo dosta teško privući nove članove. Dovoljno je barem da dođe netko, da vidi, da proba kako to je pa ako ti se ne svidi nije nikakav problem, barem si probao, objasnila je studentica Tara koja volontira već četiri godine.

S volonterima smo otišli do restorana gdje su Ukrajinci smješteni da se prije ručka malo podruže. Čim smo došli u prostoriju gdje su djeca, potrčali su volonterima u zagrljaj. Kako skoro svaki dan dolaze nove obitelji s djecom, volonteri su se i upoznali s novim klincima koji su vrlo rado pristali na igru loptom i vožnju biciklima.

– Izađemo s bilo kojeg sata kad smo s njima. Kad volontiramo zanemarujemo sve brige, školu, učenje, sve zanemarimo i sad smo tu s njima. Dođemo doma sretni, doma isto pričamo svojima uvijek što smo sve radili, pokazujemo slike i tri dana smo samo time zaokupljeni što smo s njima radili, rekla nam je Petra.

‘Pokušavamo malo mlađe iz škole animirat za to, iako nam se do sada nitko nije javio’

Bilo je dosta teško okupiti djecu na hrpu za fotografiranje, dok su s Berom se utrkivali na biciklima oko restorana, a s Mariom igrali košarku i pokušavali se sporazumijeti preko Google prevoditelja.

– Pokušavamo malo mlađe iz škole animirat za to, iako nam se do sada nitko nije javio, ali budemo im pokazali fotografije što radimo i kako radimo da ih malo zainteresiramo na taj način. Želimo im pokazati da to nije nikakva obveza, nego zapravo sreća kada pomogneš nekome, posebice djeci. Ti dječaci koji su sada tu kad odrastu sjećat će se tko je provodio vrijeme s njima kada su bili u ovakvoj situaciji. Sjetit će se da su to bili mladi ljudi iz Crvenog Križa i tko zna, možda će se kasnije i sami javiti da i oni volontiraju kada malo porastu, poručio je Bero kojemu je šestogodišnji Mišo nakon utrke oko restorana donio vode, a ostalim volonterima podijelio bombone koje je imao.

Da biste postali volonteri, sve što trebate napraviti jest – pokucati na vrata Crvenog Križa u svom gradu.

– Postati volonter Crvenog križa je jednostavno. Oni vas upišu u sustav, znači morate dati samo svoje podatke. Ali općenito nam ljudi dolaze po preporuci, odnosno ako znate nekoga tko je u Crvenom Križu i onda vas ta osoba preporuči da biste vi volontirali i sve se brzo dogovori. Stvarno je zabavno, ne znam kako to sad zvuči, ali mi se s tom djecom zabavljamo i družimo i s drugim volonterima. A i mi imamo određenu korist od toga jer imamo popis koliko sati volontiramo pa ima i ona knjižica volontera koja može dobro doći. Ja sam davala te sate za stipendiju i u životopis sam to napisala, ispričala je Tara.

‘Lakše ćete se nositi sa svojim problemima u životu ako pomognete nekom drugom’

S njom se složio i njen brat i u šali dodao kako volonterska knjižica dobro dođe i kod traženja cure. Ispričao nam je i anegdotu koja se dogodila onog dana kada je odlučio volontirati.

– Taj prvi dan kad smo došli volontirat, ja sam na tjelesnom u školi razbio bradu i Mario me vozi na šivanje u Zagreb. I cijeli dan sam brinuo kako ću sada imati ožiljak do kraja života. I onda me zove sestra da hoćemo li ići volontirat i otišli smo odmah to odradit. Kada smo došli u tu prostoriju i kad sam vidio majke i djecu ja se pitam, kakav ožiljak? Zašto se ja brinem zbog ožiljka koji uopće nije bitan nego je bitno ovo sada tu i na volontiranju sam zaboravio uopće na taj ožiljak, šavovi mi strše s brade, a ja se družim i pričam s djecom. Tako da mi je to bila dobra životna pouka – da ćete se lakše nositi sa svojim problemima u životu ako pomognete nekom drugom, poručio je Bero.

Od ponedjeljka njih 18 kreće u školu

Dodao je i kako su majke vrlo pozitivne što se rata tiče te da su uvjerene da će se vratiti natrag u Ukrajinu. A do tada, njihova djeca će kroz druženje s mladim volonterima, koji ih vode i na kratke izlete biciklima u okolicu grada, osjećati da nisu sami, posebice sada kada krenu u školu.

– Od ponedjeljka kreću u školu, iako su malo zabrinuti kako će to pratiti, na kojem jeziku će što razumijeti, ali bitno je da postoji volja da se uključe. Mene su oduševili ti ljudi koliko su otvoreni, jako dobro su prihvatili naše volontere, rekla nam je Jelena Mucko iz Crvenog Križa u Vrbovcu.

Navodi kako je primijetila da kod volontera najviše prevladavaju djevojke, a mladića nedostaje.

– Svi studenti koji su do sada aktivno volontirali svi studiraju nekakve prirodne znanosti, uglavnom studiraju STEM područja, a društvenjake to uglavnom ne zanima. Nemamo niti jednog volontera da studira na učiteljskom ili psihologiju, a nedostaje nam i takvih volontera, poručila je Mucko.

Maturanti pomažu malim Ukrajincima: ‘Kad smo s njima zaboravimo sve brige oko škole i mature’
Share via
Copy link
Powered by Social Snap