Maturantica opisala turobnu atmosferu iz autobusa na liniji Slavonija – Njemačka: ‘Ja ne plačem jer ću se vratiti. Za sada’
Lora Balog je maturantica iz sela pokraj Popovače, koja svakodnevno putuje u školu u Sisak, gdje pohađa tamošnju gimnaziju, nakon koje namjerava upisati Ekonomski fakultet. No, nisu joj strane ni umjetničke discipline pa je tako nedavno putujući u Njemačku, odlučila zabilježiti svoja opažanja i veoma turobnu atmosferu koju je doživjela u busu.
Screenshot: YouTube
Ona baš u svome putopisu navodi da barem za sada namjerava ostati u Hrvatskoj, ali nije ostala ravnodušna na razgovore ljudi koje je čula ili načula vozeći se prema obećanoj zemlji, kao ni na okolnost da su mladi koje je srela, uglavnom kupovali jednosmjerne karte.
Pročitajte iskustvo maturantice Lore Balog, koje će vjerujemo prepoznati mnogi putnici na relaciji Hrvatska – europski zapad.
Lijepa naša Njemačko
Nedjelja je. Stojim na stajalištu i čekam da me pokupi autobus. Vjetar udara do kosti, ali ne osjećam ništa. Ususret dolazi autobus i pozdravljam se sa svojima, ali ne plačem jer vratit ću se. Za sada.
Već izvana shvatim da je autobus krcat, a kako ne bi. Ide iz Slavonije. Ulazim i, jedva noseći prenatrpan ruksak, provlačim se kroz autobus i sjedam pored starijeg gospodina. Izraz lica mu je hladan i ne izgleda oduševljen mojim društvom. „A i ja baš znam odabrati mjesto“, pomislim. Malo se osvrnem oko sebe i shvatim da su pretežno stariji ljudi u autobusu, gdje koja žena s djecom. Iz dosade promatram ljude. Njihova lica ne pokazuju emociju, pogled usmjeren prema van tup je, hladan. Šute, a Slavonci. Čujem svira već druga slavonska pjesma, vjerojatno vozač ima jedino slavonske playliste. Zasvira „što sam bliže zavičaju svome, srce jače u grudima bije“ i nekoliko bakica duboko uzdahne. Već dolazimo u Zagreb i ulazi nekoliko mladih ljudi. Svi kupuju jednosmjernu kartu.
Na granici dugo čekamo i počinju razgovori među ljudima. Većinom pitaju „Koliko ste sad bili tu?“, „Jesu tvoji svi gore?“, „Je li vam kuća sad prazna?“. Iz par razgovora koje sam čula, svi su odgovori isti. Kuća je prazna, na prodaji. Svi su gore i došli su riješiti samo neke papire. Djeca rade i povukli su roditelje, riječi jedne gospođe „A ne mogu ovdje sama, djeca završila škole, nema posla ni za njih ni za mene.“. Jedan gospodin obraća se ženi s troje male djece koja putuje sama. „I Vi idete za stalno ili samo u posjet?“, na što mu ona sa suzama odgovora „Za stalno, nije ovo život. Muž je već sve sredio. Za početak garsonijera, a onda kako Bog da. Moram zbog njih, više ni ne znaju oca.“ gledajući prema djeci. Drugi gospodin upita djevojčicu za ime. Sramežljivo mu odgovara „Tena iz Osijeka.“, pita ju priča li njemački, a malena viče „Nein.“ i nastavlja se mirno igrati.
Par sjedala od mene, jedna se djevojčica budi i ispituje mamu koliko još i jesmo li stigli. One ne odlaze za stalno, još. Ime joj je Marija i pita mamu „Mamice, a kad će tata doći kući?“. Tata će joj doći za Božić, možda. I ne, neće joj biti na 5.-om rođendanu.
Hvata me neka ljutnja, ogorčenje, tuga.
Vozeći se, prelazimo Alpe, ali nitko ih ne gleda s oduševljenjem. „Nagledali su ih se“ pomislim i stavljam slušalice nastavljajući se diviti Alpama. Na jednom stajalištu prije Njemačke stoji 4 autobusa hrvatskih tablica, 3 od njih su slavonske i svi voze do Stuttgarta. Koliko je istih priča među tim ljudima, među nama. Stavljam slušalice pokušavajući zaspati. Ne mogu. Previše razmišljam kako ću i ja morati tako. Danas nisam plakala kad sam odlazila jer ću za tjedan dana opet biti doma. Ali jednog dana neću. Jednog ću dana plakati.
