Putopis ponekad ne opisuje odredište ili osjećaje koji vas preplave na jednom mjesu, već upravo sami put. Nekad je putovanje bitnije od odredišta, zaključio je student Filozofskog fakulteta u svojoj putničkoj crtici u kojoj opisuje događaje iz jednog vlaka na relaciji Zagreb – Beograd.
Kupei su bili sa šest sidala, zauzeo san zadnje do prozora i razmišlja o tome kako
san nasamario ostale, a nisan razmišlja o tome kako je vanka trideset stupnjeva i kako ću se ispeć ko svinja. Minut iza
mene ušla je neka fina baba i s ustima punin isprike sila prikoputa mene. Zvonio joj je tik posli mobitel, a ona otvara
torbu ko da je pitanje života i smrti, onda obavezno ćirenje koju tipku pritisnit da ne poklopi, lako je bilo s onin starin
slušalicama, samo digneš, ode triba pritisnit pravu tipku .
Uživa san gledat stare ljude kako barataju telefonon, ko da je space-shuttle. Linija Zagreb-Beograd za tili je čas krenila
i prvih po ure puta je bilo sparno i dosadno. Negdi u Slavoniji u kupeu su sidili, osim babe i mene, stari sa sćapon, neka
postarija žena, ispostavilo se da se ove dvi nekin čudom znaju, i tu je još bio, šećer na kraju, šminker. Babe ko babe,
ispitale su sve živo, prvi san ja bio na tapeti, a onda stari pa šminker, koji je ni manje ni više nego pravoslavni
svećenik iz Amsterdama.
Nije bio u oni svećenički veštit, nit je ima bradu, nosio je sve marke i lipo me otkanta kad san ga
neizravno pita za godine. Svećenik nan je ispriča lipu štoriju. U pravoslavlju postoje „beli“ i „crni“ svećenici. Beli su
oni koji se imaju pravo ženit, za ženske, naravno, a crni su oni koji na to nemaju pravo – monasi koji žive u samostanima i
celibatu. Nastavio je kako igraju balun u Amsterdamu, uvik igraju crni protiv bilih, a ja san se slatko nasmija i zapita
podrugljivo: „Kako se odlučite za boju kad igrate šah?“
Mladi svećenik mi nije zamjerio primjedbu, doskora su već
na tapetu došli rat, Milošević i Tuđman, nekako nisan očekiva da ću to izbjeć na ovoj liniji, na sriću, nije bilo nekih
ekstremnih stajališta pa je i to prošlo mirno uz manje trzavice, uglavnom uz veličanje Jugoslavije, nama Balkancima je uvik
nekad prije bilo bolje – tužna istina.
Putovanje je neočekivano trajalo pet sati pa se grupa poprilično zatvorila i
upoznala, vlak, odnosno kupei su idealno misto za upoznavanje ljudi i plodno tlo za proučavanje postavljanja pojedinaca u
novonastaloj grupi, što je jako zabavno, a zanimljivo je i kako na taj način i putovanje do odredišta ponekad može postati
znatno zanimljivije od odredišta sama.
Putopis smo zaprimili za nagradnu igru Najbolja priča s puta. Tekst koji
zaradi najviše lajkova osvojit će knjigu Davora Rostuhara Degustacija
slobode koju daruje putnička agencija STA Zagreb i Isic.hr
