Tramvaji: Mladi vs Babe


Svi stanovnici Zagreba bar jednom dnevno uđu u plavu morsku psinu zvanu tramvaj. Njime se voze studenti, mlade mame s kolicima, poslovni ljudi, srednjoškolci i mnogi drugi. Međutim, kad sve te stavimo na jednu gomilu, možemo s pozitivnom sigurnošću ustvrditi da dominiraju ljudi od šezdeset do sedamdeset i kusur godina.

blogs.ocweekly.com

Zašto nas oni zanimaju- odgovor je jasan: Mi mladi ljudi se uvijek moramo ustati kad gospoda žele sjesti. Nekad se radi o nemoćnim stračićima koji su eto, baš ovog časa izašli iz doma zdravlja gdje su iskašljali i pluća i bubrege na usta, i zbog lošeg zdravstvenog stanja su jednostavno morali napustit svoj topli dom. Pa tko se njima ne bi ustao? Moraš biti socijalno glup da slušaš staru i nemoćnu osobu kako ti kašlje iznad glave, a da joj bar ne ustupiš mjesto i ne daš maramicu. No, tu ovoj priči nikako nije kraj jer ostaje ona zla, pokvarena gamad maskirana u velegradsku gospodu da nam zagorča put od škole do doma. U tramvaju naravno.

Oni su podijeljeni u par skupina koje se bave tramvajskim stolicama:Lakšukategoriju čine gospođe u zlatnim godinama sa svojim na čelu naperenim pernatim šeširima i šalovima od kašmira, a koje zaudaraju po tobože parfemu koji iz nekog razloga tako neodoljivo podsjeća na crkvene mise. One su tu da te nauče pristojnosti koju te kod kuće očito nisu naučili, da ti objasne kako se starije ljude treba poštivati jer ti u školi to očito nitko nije rekao i, za kraj da natuknu kako u njihovo vrijeme mladi nisu bili takvi. Da sažmem, pokušavaju ti reći da si neodgojeni debil koji ne trpi autoritet.

A čemu sve to?  Ti si, eto, gledao kroz prozor šestice, promatrao kišu jer si pjesnik u duši, ona je ušla zapinjući nosom o vrh kliznih vrata tramvaja, nisi je uočio i našla se uvrijeđena. Slijedi, dakle, jezikova juha o bontonu koji ti, kao običan tinejdžer, nikada nisi pročitao. Postoji li rješenje tog problema? NE! Ako samo ustaneš gledajući šutke u pod, ispast ćeš jadan sam sebi, ako zakolutaš očima i duboko uzdahneš, ispast ćeš jadan cijelom tramvaju, a ako se pokušaš obraniti, gospođi s šeširom pridružit će se gospodin s džepnim satom na lancu i skupa će te verbalno nacipelariti ko malog Muju.

Osrednje teška kategorija: Starije bake. Budimo realni, one ne moraju izlaziti van. Ne iz neke obveze. Primaju penzije, žive uredno, ne troše puno jer su po prirodi štedljive (neki bi možda rekli i škrte), ali problem je što se žele osjećati korisno! I onda one izađu na ulice Zagreba, prohodaju oko petsto metara do tramvajske stanice, uđu u tramvaj i – eto ti te đavle, najednom počinju reumatski bolovi u nogama, rukama, zubima i trepavicama. Čim ih spazite na vratima, znate da ćete se morati ustati. Možete zviždati, zvirkati okolo, nabiti slušalice duboko u uši i praviti se da ne znate što se oko vas zbiva, ali ništa neće pomoći. Starija populacija tramvaja gledat će u vas kao u Mariju Magdalenu, a ako se ne ustanete i sami ćete se ostatak dana osjećati jadno. Taj će vas osjećaj pratiti čitav život i zauvijek ćete se pitati gdje je ona starica kojoj se niste ustali kad je sva nemoćna došetala do vašeg tramvajskog mjesta.

Uber teškakategorija: E to su one divlje. One koje ne pričaju koristeći se usnom šupljinom, već govore kroz prodoran pogled. One koje ne ušetavaju slabački u tramvaj, već marširaju kroz vrata. One koje se neće ukrcati bilo gdje, jer im ne pašu stari tramvaji. One koje moraju biti prve do vrata na stanici i, ako nije tako, učinit će sve da se probiju pa makar to zahtijevalo udaranje ljudi po ključnim kostima svojim kariranim kolicima. Kad se probiju kroz gomilu i projure kroz vrata, pogled im frca na sve strane locirajući polako mlado meso. Čim si im u fokusu, ne čekaj trenutak da ti se približe. Skoči sa svog mjesta kao s užarena lonca jer, ako ti se približe, ne ginu ti kolica u glavu. Nije to više ni stvar uljudnosti ni stvar principa. To je sad stvar snage i niskih udaraca. Igraju na kartu starosti, jer znaju da im ne smiješ uzvratiti, a svojim Badr- Hari- pogledom  daju ti do znanja da te neće poštedjeti.

Imaj na umu da nikada ne sjedaš na tramvajska mjesta ispred kojih je zaštitno staklo, a vode se kao invalidska – ta su im najdraža i prema njima najčešće trče. Ako već planiraš sjediti u tramvaju, neka to bude na samom dnu jer je ondje najneudobnije, a i one rijetko kada ulaze na zadnja vrata. Kad poželiš izići iz tramvaja prepunog starica koje spadaju u ovu kategoriju, neprimjetno se približi vratima. Ako te skuže, gotov si. Čim vide da se spremaš izići, uplašit će se i, kao divlji psi, raspršit će se po vratima u bojazni da postoji mogućnost da ćeš im zakrčiti izlaz. Ako se to dogodi, ti ćeš biti taj koji će se u tramvaju voziti jednu stanicu viška – jer će one izgurati tebe.

Kao što već i sami možete zaključiti, vožnja u tramvaju nije samo vožnja. To je borba za opstanak. Mjesto u tramvaju nije samo obično mjesto, to je posebno mjesto koje kod navedenih tipova ljudi uživa status Svete Stolice. Zato se nemojte više služiti trikovima slušalicama u ušima, pretvaranja da ništa ne primjećujete i buntovništva. Ponizno ustanite baš kao što ustajete i ravnatelju kada ušeta u razred i ne prkosite tramvajskim zakonima. Ugodnu vožnju želim! 

Odgovori