Pretraga

Kako je Ivan Gundulić postao srpski renesansni pjesnik…

A- A+

Na našim su se prostorima desetljećima, pa i stoljećima narodi konstantno oko nečega sporili. Oko teritorija, oko jezika koji su slični, a opet toliko različiti, oko žrtava u ratovima i povijesnih istina, pa i oko književnosti. Balkan je poznat kao ‘bure baruta’ kako ga se zna kolokvijalno nazivati, a sve radi sukoba koji se neprestano događaju među narodima koji ga nastanjuju. Različite religije, narodnosti, jezici i pisma puno su puta do sada bili okidači za sukob.

Kulturna baština jednog naroda istoznačnica je za blago koje narod posjeduje. Zato svi čuvaju svoju baštinu, a osobito je brane od možebitnih presezanja bilo kojeg drugog naroda za njom. Na našim prostorima nerijetko je do toga dolazilo, kako za teritorijem, tako i za književnošću. 


Reakcija na uvrštavanje Ivana Gundulića u srpski književni korpus

– Uvijek je potrebno reagirati na svaki oblik presezanja za tuđom kulturnom baštinom. Nepobitno je da su hrvatske kulturološko – povijesne veze s državama bivše Jugoslavije snažne, ali za fenomen srpskog presezanja za hrvatskom kulturnom baštinom, osobito njezinom dubrovačkom dionicom, danas nema ni jednog razloga. To što su urednici edicije ‘Deset vekova srpske književnosti’ ignorirali reakcije hrvatskih kulturnih institucija pa su otiskali i Gundulića, što su tog hrvatskog pisca prisvojili i uvrstili ga u svoj desetstoljetni književni kanon, moglo se i očekivati. Jednako su srpski filolozi ignorirali činjenicu da je nedavno organiziran okrugli stol u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Dubrovnika gdje se s osjećajem dubrovačkog ‘genius locia’ odgovorilo srpskim kolegama. Možda se svaka ovakva kulturološka i kulturnopolitička gesta doima donkihotovska gdje navodno povampireni hrvatski intelektualci i balkanski džentlmeni drže Držića, love Gundulića i manijakalno skupovski bdiju nad Boškovićem. Ali svi ti naši Držići, Gundulići i Boškovići u ‘Deset vekova’ ne predstavljaju ‘sacrae personae’, već ‘sanctum locus’. Sama ideja nacionalnog kanona ima pretpovijest u hagiografijama, a životopisi svetaca nerijetko su pisani s nakanom posvećivanja nekog prostora. Ovdje nije riječ o Gundulićevu “Osmanu”, gdje se turski plemići vjenčavaju s plemenitim Srpkinjama, ali ne i s dubrovačkim plemkinjama kojima i dubrovački pučanin kao Držić predstavlja Grdana – jednookog Polifema koji prijeti idealnoj Dubravi. Ovdje je riječ o upisivanju ‘sanctum locus’ u srpski književni kanon. A to svetište grad je Dubrovnik. Dubrovnik koji je gorio 1991. i koji je u granicama Hrvatske. Naša kulturna politika kao i diplomacija ne samo da ne pokazuje osjećaj kulturne memorije, njima je i ona politička vrlo maglena, zaključila je docentica na Hrvatskim studijima, Viktorija Franić Tomić za Večernji list.

Možda su neka od tih presezanja bila i diskutabilna te donekle opravdana, no za posljednje kojim Srbi svojataju dubrovačkog renesansnog pjesnika, Ivana Gundulića nam čak ne trebaju niti jezikoslovci, niti povjesničari, a niti bilo kakva struka jer je toliko bjelodano da pjesnik koji se nalazi na hrvatskoj novčanici od 50 kuna nema nikakve veze sa Srbijom i srpskim književnim korpusom.

Naime, Matica srpska je u petom kolu biblioteke ‘Deset vekova srpske književnosti’ između ostalih objavila i knjigu hrvatskog pisca Ivana Gundulića. Knjiga u kojoj su ‘Osman’ i ‘Suze sina razmetnoga’ i koju je uredila profesorica Zlata Bojović uvrštena je u srpsku književnost jer, prema objašnjenju urednika projekta Mira Vuksanovića, Gundulić zbog štokavske jezične osnove pripada srpskom književnom korpusu.

Izdvojeni članak

Nevjerojatne činjenice o književnosti koje vjerojatno niste znali

Opsežan projekt Matice srpske za prisvajanje baštine koja im ne pripada

Ovaj projekt Matice srpske podržalo je i srpsko Ministarstvo kulture što mu daje dodatan, no nezaslužen legitimet. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska te Društvo hrvatskih književnika već su iskazali revolt kada je izišlo prvo kolo ovog srpskog projekta u kojem je objavljena poezija Dubrovnika i Boke Kotorske.

Potom su uslijedile i objave hrvatskih Vladana Desnice i Sima Matavulja, pa nakon toga i nobelovca Iva Andrića koji je dio opusa napisao na hrvatskom jeziku i oko kojeg se već neko vrijeme spore srpski, hrvatski i bosanskohercegovački jezikoslovci. No, Andrić nije isto što i Gundulić u ovom kontekstu niti je isto što su Marin Držić, Ivo Vojnović i Ruđer Bošković koji će, kako se čini, također biti dio ‘Deset vekova srpske književnosti’.

Izdvojeni članak

Nevjerojatne činjenice o književnosti koje vjerojatno niste znali

‘Jezik dubrovačke renesanse narječje je srpskog jezika’

Glavni i odgovorni urednik izdanja, Vuksanović nedvojbeno se izjasnio po pitanju svojatanja Gundulića i ostalih dubrovačkih i hrvatskih književnika kada kaže da je poštovano pravilo da bude zastupljena književnost pisana na srpskom jeziku na svim njegovim ‘oblicima’ i narječjima. Tako je u izdanje ušla barokna i renesansna poezija. Prema ovom  zaključku i njegovoj logici, u srpski književni korpus tako spadaju Ivan Gundulić i Marin Držić.

To za sobom poteže teške zaključke i neistine, pa je po Vuksanovićevoj logici jezik dubrovačke renesanse bio narječje srpskog jezika čime se direktno negira hrvatski jezik, a time i nacija koja govori tim jezikom. 

Kako je Ivan Gundulić postao srpski renesansni pjesnik…
Share via
Copy link
Powered by Social Snap