Pretraga

Kako biti loš profesor?

Buka je na hodnicima, a strka u zbornici. Upravo je zvonilo za prvi sat u jedno pospano ponedjeljno jutro. Grabim stvari sa stola (udžbenik, bilješke, krede u boji, radne listove, laptop) i hitam prema vratima. Vraćam se po dnevnik, gurkam se do vrata pa ponovno vraćam za stol kako bih uzeo kemijsku. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja izlazim iz zbornice i na kratkom putu do učionice sređujem misli, misli koje obuhvaćaju zadnje pripreme za nastavu. Hoće li sat proći dobro, hoće li dan proći dobro? Koliko god se trudio, uvijek se javljaju otegotne situacije koje kvare cjelokupni dojam.

U razredu uvijek može sve poći po krivu, no ako se potrudim, sigurno i hoće. Tijekom 5 godina iskustva u nastavi i izvan nje (unutar zbornice) skupio sam brojne metode, a ako je dan zbilja loš, onda ih definitivno i provodim.„Dobar dan“. Pospan ja, pospani oni, prvi je sat po definiciji trom. Uvijek pa tako i danas pokušavam to iskoristiti u svoju korist te ih tako nespremne i trome voditi na svoj način kroz nastavu. Voditi bez improvizacije, svojom provjerenom metodom rada pa se tako i ja odmaram. Nitko se ne buni. Nastava ide po planu. A kad tamo… ruka u zraku. Umoran od prestručnih pitanja odgovaram: „To je malo prekomplicirano za sada objasniti.“ „To ćete učiti na faksu.“

S druge strane ponekad budem toliko „nabrijan“ da ih sve ubijem pokušavajući im povezati simptome gripe s kvantnom fizikom. Ma zbilja, kad je sve, eto, tako jako povezano. Razbudio sam se. Na drugom satu upravo prilagođavam nastavu naprednima dok sam prvi vodio „penzionerski“. Prikazani materijali, prezentacija i fotografije, shematski prikazi u bojama. Ima da budu prvi na prijemonom za Medicinski fakuletet. Zvoni, laknulo je svima, sad se konačno mogu odmoriti.

S ispitnim listovima u ruci uletio sam u učionicu, treći je sat započeo, a stvari su (uglavnom) spremljene u torbe. Nakon ritualnih pitanja pojedinaca o korištenju olovaka pod ispitom (tehničke ili kemijske, plava ili crvena) nastavljam s postavljanjem klasičnih pravila tijekom pisanja. Prepisivanje i pričanje strogo se kažnjava. Pravila su ista za sve uzraste i sve razrede… makar u teoriji. Strah je prilično moćno oružje i uglavnom se prijetnje ni ne moraju potvrđivati. Ali čuvati razred 45 minuta i ne raditi ništa je prilično teško i dosadno. Možda meni ponekad izleti pokoji komentar. Misiju izvršim s uspjehom, nasmijao sam razred i… potaknuo lavinu komentara, a tišina je naravno nestala. Tada ljutito stišavam razred i završavam ciklus. To je dosljednost na djelu.

Biti nastavnik nije za svakog. Odrasla sam osoba i od mene se očekuje da smireno i s razumijevanjem pristupam svakoj situaciji. Vrlo sam tolerantan i s lakoćom se snalazim u većini škakljivih situacija, ali to nije lako. Usmjeravam, mirim i koordiniram, a u ostalim situacijama gubim živce i vičem. Mogu na prste nabrojati svaki put kad sam izgubio smirenu dispoziciju, događa se rijetko, dogodilo se danas. Vjerojatno je takav dan, učenici me ponekad jednostavno ne slušaju. Sat jepočeo i ležerno krećemo s nastavom kao inače. Ponavljamo usvojeno od prethodnog sata, uvodim ih u novo gradivo, a lagani žamor polako se širi iz jednog kuta učionice čak i nakon nekoliko upozorenja. Blef je pao u vodu, malci su shvatili kako funkcioniram i to me ljuti. Kako se samo usuđuju!? Nakon vikanja, isprva se čude mojim dramatičnim istupima, zapitaju se je li njihovo ponašanje ipak prevršilo mjeru. Prizor je to istinske pokore na njihovim licima koji su zbilja rijetki i koji traju vrlo, vrlo kratko. No pretjerao sam i ja.

Penjem se stepenicama zadnjoj učionici na današnjem rasporedu. Do drugog kata teško prilazim, velike su gužve. S uzrokom problema se uskoro susrećem, to su učenici razreda u koji sam se upravo zaputio obučeni u jakne i s torbama na leđima. Napravili su krkljanac i naravno da ću im održati prodiku. Nakon poduljeg monologa, dopustio sam jednom učeniku da obrazloži situaciju: „Profesore, Vi ste nam u petak rekli da Vas pričekamo ovdje, idemo u muzej.“

Ponekad sam sebe začudim kako mi dobro ide i kako uspješno poput Federera odbijam svaki problem u nastavi koji juri prema meni brzinom od 200km/h, a ponekad se doslovno zapitam: „Čovječe pa što to radiš?“Čini mi se kao da se cijela moja egzistencija u školi, ono što predstavljam, svodi na onu staru poznatu poziciju moćnog i svemogućeg Oza, čarobnjaka iza zastora. Držim ravnotežu između nekog humanističkog pristupa nastavi i gotovo kraljevskog izdvajanja od običnog puka. Na žalost, zapravo na sreću, učenici nisu glupi. Shvaćaju da se trudimo sakriti se iza tog zastora, maskirati ljudsku komponentu i sve nedostatke. No, čarobnjaci definitivno nismo, sigurno je da ponekad pogriješim, ali nekako mi teško pada biti iskren u svojim nedostacima. Ali to je pravilo neophodno kako bi se izbjegla dugotrajna šteta. Ako zabrljaš, priznaj.

A iskrenost je u tom odnosu najbitnija. Jedino tako učenike priznajem kao ravnopravne osobe i pokazujem im poštovanje koje od njih tražim i za sebe!