Pretraga

Profesor profesionalac

A- A+

Sjetit će se neki da je u prošlotjednom tekstu bilo riječi o mladim ljudima i o tome kako im, u svijetu u koji su dospjeli, nije baš lako, a odrasli koji bi im trebali služiti kao pozitivni modeli ponašanja i uzori nerijetko nisu na visini zadatka.

No, ne mislim pritom da mlade treba u potpunosti lišiti odgovornosti. Dapače, čini mi se da se predaleko otišlo s naglašavanjem njihovih prava, a dužnosti, obaveze i primjeren odnos prema odraslima koji na ovaj ili onaj način doprinose njihovom odgoju i obrazovanju nekako su pali u drugi plan. To nije dobro. Već se neko vrijeme govorka o “epidemiji popustljivog odgoja” koji djeci zapravo šteti. Nitko razuman neće zahtijevati da se u školu ponovno uvede tjelesno kažnjavanje, ali kad pročitate primjer iz prakse, možda ćete se iznenaditi koliko su se stvari promijenile od kad ste vi završili školu.Došlo neko takvo vrijeme da se na djecu ne smije ni glas podići, a stručnjaci koji nam katkad održe predavanje idu čak dotle da nam sugeriraju da se ne smijemo postaviti kao autoritet jer da to nije “pedagoški”. Pa, evo kako to onda zna izgledati. Nakon što se neki moji učenici preko vikenda “zabavljaju” po gradskih parkovima, uz bocu Ribara za deset kuna i eventualno, nedajbože, joint, ili u nekom od klubova prisustvuju koncertu Goce Štroce & Co., ili pak hopsaju u kakvom opskurnom pajzlu, padajući – vođeni sigurnom rukom karizmatičnog DJ-a Telca – u trans uz trance-turbo-folk-dance, u ponedjeljak mi – nakon što su se u nedjelju donekle oporavili opuštajući se ispred TV-a uz tjedni izvještaj s crvenog tepiha – osvanu na prvom satu. Ulaze u grupicama, po dvoje ili pojedinačno, bacaju s vrata torbe na klupe… dovikuju se, provjeravaju “statuse na fejsu”, moju prisutnost manje-više podrazumijevaju ili, preciznije, zanemaruju. Da, naravno da sam nekad imao viziju kako učenici ulaze u razred, još s vrata pristojno pozdrave, sjednu u svoje klupe, izvade pribor i širom otvorenih očiju, u tišini prate svaki moj mig, željno čekajući da ih povedem u svijet pjesničke imaginacije, da im proširim horizonte, da ih dovedem do vrutaka mudrosti, do vrtoglavih visina duha… Nije da im to nisam, svakoj generaciji iznova, pokušao (a pokušavam i dalje) pružiti, ali to mi katkad, u rijetkim slučajevima, uspije tek nakon što ih dovedem do četvrtog razreda, i to u drugom polugodištu. Onda počnu, i to ne svi, donekle shvaćati. (Hm, cinik bi primijetio kako bi možda u četvrtom razredu počeli shvaćati i da se nisam trudio… Ah, bolje da o tome ne mislim, da ne izgubim preostali idealizam.)Kako bilo, u ponedjeljak ujutro stvari stoje dosta loše. “Otvorite stranu pedesetipetu!” podviknem – premda nije pedagoški – da ih, je li, malo razbudim, ne bi li primijetili moju malenkost. Iz iskustva znam da ne reagiraju od prve pa se ne uzbuđujem. Čemu gubiti živce već na početku tjedna? Idemo opet. “Strana pedesetipeta!” Dobar pokušaj, pomislim samoironično. Zdrava samoironija, spas za živce. “Pedesetipeta strana!” okrenem ja. Aaaa, evo, nekoliko ih već reagira. “Koja strana?” “Pedeset i pet.” (Inače, ovo “Koja strana?” čuje se nekoliko puta iz različitih dijelova učionice. “Pedeset i pet”, odgovaram ponaosob.) I uskoro, otprilike četvrtina – ako je sreće i trećina – razreda (stvar se pročula!) prevrće čitanke, nezainteresirano, dakako, ne kao u mojoj viziji, tako da sve frca… Ali, dobro, ide, polako, ali ide. Samo strpljivo. Ja sam vrlo strpljiv čovjek. “Hajde, molim vas, otvorite pedesetipetu stranu”, pozivam ih, upravo mamim, svojim najugodnijim baritonom. Znam, opet iz iskustva, da ću napokon – u prosjeku nakon petog pokušaja – uspjeti postići svoj prvi radni cilj: navesti sve, baš sve učenike, čak i one dečke otraga s psećim ogrlicama i narančastim irokezicama, čak i one cure pokraj prozora s izbušenim jezicima i majicama s natpisom “NEVINA (ovo mi je stara majica)”, čak i one ljubitelje DJ Telca pomiješane s emosima i metalcima, da ću dakle uspjeti pridobiti ih da OTVORE ČITANKU NA PEDESETIPETOJ STRANI. Ako nakon petog pokušaja još uvijek nisu svi otvorili čitanku, napišem na ploči, uz naslov djela, recimo, Satir iliti divji čovik, i str. 55. I zaokružim.E sad, znam da mi neki čitatelji neće vjerovati, mislit će da ih vučem za nos i da pretjerujem, ali, tako mi preostalog profesorskog ugleda, dogodi se da me i NAKON TOGA neki učenici, kao da me taj čas prvi put vide, pitaju: “Koja strana?” Pokažem na ploču. Profesionalac.

Preuzeto s bloga profesori uz dopuštenje autora.

Profesor profesionalac
Share via
Copy link
Powered by Social Snap