Pretraga

Dvoje vukovarskih studenata nam krajnje otvoreno govore što će za njih značiti ukidanje subvencija za prijevoz

Vukovarske je studente poput hladnog tuša, početkom mjeseca dočekala vijest da im Grad više neće subvencionirati gradski i međugradski prijevoz. Da će to zasigurno izazvati veliki socijalne potrese jasno predočava podatak kako će studenti koji studiraju u Osijeku, sada umjesto 100 kuna, mjesečni pokaz od Vukovara do Osijeka morati plaćati oko 1.200 kuna. Takav udarac na kućni budžet osjetile bi i mnoge obitelji iznadprosječnih primanja, a kamoli ne one koje svaki mjesec kalkuliraju kako dočekati idući. U svoj toj tužnoj sudbi koja se sručila na veći dio od ukupno 140 vukovarskih studenata, krajem prošlog tjedna tamošnji gradonačelnik veli kako je ukinuo subvenciju prijevoza studentima, jer od mladih ljudi ne želi raditi invalide.

Saša Đapić i Vanja Beronja / foto: privatna arhiva

Izjava je jedna od ružnijih kojima smo svjedočili u zadnje vrijeme, a koliko su vukovarski studenti daleko od nesposobnih, lijenih ili kakvi su već trebali ispasti, pokazat će i priče Vanje Beronje i Saše Đapića. Ovo dvoje vukovarskih studenata, ne samo da rade kako bi podmirili troškove svoga studij u Osijeku, nego tim radom pomažu i svojim obiteljima, koje su u nezavidnim financijskim situacijama.

Iskreno su nam rekli što će za njih značiti ovo ukidanje subvencija za prijevoz, ali dali i malo širu sliku mogućnosti koje se (ne)nude u Vukovaru, kako uopće uspijevaju financirati studij te kakav je život u Vukovaru prije i poslije 18. studenog.

Studij će sigurno trpiti jer ću morati još više raditi

Vanja ima 22 godine i treća je godina Prehrambeno tehnološkog fakulteta u Osijeku. Odluka o ukidanju sufinaciranja prijevoza ju je šokirala, budući da već radi kako bi financirala studij, a sada će imati još manje vremena da se posveti vježbama i seminarima, budući da će morati pojačati rad preko studentskog centra.  

– Ovo ukidanje subvencioniranja će se odraziti na moje studiranje u toj mjeri da ću morati raditi još više poslova kako bih se uspjela isfinancirati, jer od studija ne želim odustati, ali će fakultet svakako trpiti, jer nemoguće je raditi i odrađivati sve obaveze na mom fakultetu, budući da je svaki kolegij popraćen vježbama. Mislim, i do sada sam se sama financirala i morala raditi da bi zaradila za neke osnovne životne potrebe, jer mi roditelji imaju izuzetno niska primanja, mjesečno oko 2.500 kuna, s tim da imam i mlađeg brata koji je srednjoskolac, tako da me oni nikako ne mogu financirati, objašnjava nam Vanja Beronja svoje životne okolnosti, uz koje treba i studirati.

Ipak, nada se da će ostati u Vukovaru nakon završetka fakulteta, premda u rodnom gradu i ne vidi neku svijetlu budućnost u ovom trenutku. Daje i neke prijedloge, koji bi život u tom napaćenom gradu učinili nešto prihvatljivijim.

– Voljela bih ostati u Vukovaru nakon fakulteta, ako nađem posao ovdje. Za sada mislim da baš nema neke perspektive za moje zanimanje u Vukovaru, ali u okolici je malo bolje stanje. Mislim da tu baš i nema neke sjajne perspektive za mlade i zbog toga ih se dosta odlučuje na iseljavanje. Da mogu, uvela bih više društvenog sadržaja, a sadržaje za mlade bih učinila prihvatljivijijim svim slojevima društva te bih svakako više ulagala u edukaciju mladih, govori nam ova studentica Prehrambeno tehnološkog fakulteta u Osijeku.

Moram financijski brinuti o sebi i obitelji, još uz to studirati

Saša Đapić je 24-godišnji Vukovarac, koji je unatoč složenim životnim okolnostima, privodi kraju diplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Kako mu je ostao jedan ispit i diplomski rad, nije redoviti putnik, ali se ipak u potpunosti senzibilizirao sa svojim kolegama kojima je ukinuto sufinanciranje prijevoza, budući da je i sam prolazio kroz razne financijski teške periode života. A ni sada nije u nekoj izglednoj poziciji. Prošlu subotu se priključio i prosvjedima zbog ukidanja subvencija za prijevoz, ali ga je iznenadio malen odaziv građana na tu demonstraciju, budući da se radi o velikom koraku unazad za vukovarsku mladež.

– Prekid subvencioniranja međugradskog prijevoza se na mene neće odraziti u velikoj mjeri s obzirom na to da imam samo jedan ispit pa nisam primoran ići na predavanja svaki dan u Osijek, ali hoće na mnoge druge studente koji će tamo tek započeti studiranje i naravno na kolege i prijatelje koji su još negdje na putu prema diplomi. Bez obzira na to, ja sam pružio podršku ljudima koji su organizirali prosvjed i studentima koji očito nisu svjesni značaja te subvencije s obzirom na mali odaziv. Da nije bilo te subvencije kada sam započinjao studiranje, sumnjam da bih uopće uspio dogurati do diplomskog studija, smatra Saša Đapić.

Gradonačelnik Ivan Penava reče da od mladih ljudi ne želi raditi invalide pa im ukida dio prava. No, kako se nama čini, i iz priča ovo dvoje mladih ljudi, vukovarski studenti su više nego sposobni. Saša nam opisuje kako se snalazi te objašnjava zašto svi putevi vode u Osijek.

– Putovanje u susjedni grad oduzima dosta vremena jer predavanja znaju potrajati po cijeli dan tako da jednostavno na prve 3 godine studija ne ostaje puno vremena za studentske poslove. U Vukovaru studentskih poslova uopće nema, dok je u Osijeku velika ponuda, što znači da bi se svi koji planiraju tamo studirati morali tamo i preseliti kako bi radili i uspjeli podmiriti sve troškove studija. U Vukovaru vi nemate ni veliki izbor studija, postoji samo Veleučilište na kojem možete birati između Fizioterapije, Upravnog prava i Trgovine, te sva 3 studija traju samo 3 godine, diplomskog studija nema i ako biste htjeli imati status magistra, opet morate u Osijek na još 2 godine diplomskog. Iz osobnog iskustva znam da nije nimalo lako paralelno raditi i studirati jer oduzima jako puno vremena jednom studentu. Majka mi je zaposlena trenutno na pola radnog vremena, a tijekom mog studija nije bila zaposlena, živjeli smo od jedne očeve plaće te smo studirali i ja i sestra. Sada tate nažalost više nema jer je preminuo 23.2. ove godine i ja moram brinuti o obitelji i raditi kako bih podmirio sve troškove. Tako da trenutno sve financiram sam jer imam sreću da radim preko studentskog centra, objašnjava Saša. 

Za razliku od Vanje, on već neko vrijeme ima u planu odlazak iz Vukovara.

– Moje namjere za budućnost i moj krajnji cilj je već duže vrijeme odlazak van ovog grada, a ako se ukaže prilika i van ove države. Razlog tome jest nemogućnost zaposlenja u Vukovaru nakon završetka studija jer ovdje sve funkcionira preko veze, sudjelovanjem u stranci ili putem uhljebljivanja, a to je realno stanje u našem gradu i državi, mišljenja je ovaj 24-godišnjak.

Dodaje i da bi vukovarski studenti, rado vratili društvu ono što je u njih uloženo, ali jednostavno do prilike za posao dolaze rijetki i podobni.

– Znam more ljudi koji su završili svoj studij i troše mjesece i godine na zavodu za zapošljavanje s nadom da će dobiti posao, a dok to čekaju preživljavaju kako znaju, ako i dobiju posao, taj posao nije u struci nego negdje za neki minimalac. Natječaji za poslove se objave reda radi i tu su za ukras, na nekima od njih se ne traži iskustvo pa kad se javite na takav natječaj vam odgovore da nemate iskustva, a kako da ga imate kad vam nitko ni ne daje priliku? I onda se studente u nedostatku argumenata naziva invalidima i aludira se na to da su lijeni i da se “šlepaju” kroz sustav, te da su navikli samo primati, dok mogućnost davanja odnosno vraćanja društvu kroz pošten rad niti ne postoji. Svaki put kada se pojavi natječaj za posao zna se unaprijed tko će na tim pozicijama i raditi, a to većinom budu uhljebi, ljudi iz okolnih gradova, nekvalificirani, ljudi bez iskustva, dok se Vukovarcima daje lažna nada i pravi ih se budalama. Mnogi bi i htjeli ostati u gradu, ali su primorani otići jer im je dosta floskula i prodavanja magle, oštar je Saša.
Pitali smo na kraju ovog studenta, kako bi on poboljšao prilike i uvjete života za mlade u Vukovaru, da ima ovlasti u svojim rukama.

– Da imam mogućnost poboljšati uvjete mladima dao bi svima priliku barem za stažiranje da se mogu pripremiti za daljnji rad i da steknu iskustvo. Pametnije bih raspodijelio novce iz gradskog proračuna i usmjerio ih u otvaranje radnih mjesta za te iste mlade ljude, a ne u putovanja, spomenike, biste, beton, raskopavanje cesta u cijelom gradu i radovima kojima se ne nazire kraj, šetnice kojima će šetati samo staro stanovništvo kad se svi mladi isele, sinjskoj alci i sličnim glupostima za koje pametne građane (koji nisu ograničeni kao balkon i nisu ovce) nije briga te su kratkotrajne. Sve te gluposti služe samo za pokazivanje pred turistima i ljudima koji dođu 18.11. te su im puna usta Vukovara, a čim taj dan prođe: vrijeme liječi rane, ljudi brzo zaborave! Licemjerje je zapravo ovdje najveći problem ne samo u politici nego i u suživotu, netrpeljivosti kada je u pitanju nacionalnost ili bilo koja različitost koja ne pristaje kalupu, tenzijama i podjelama koje su i dalje aktualne u školama, vrtićima i slično. Budimo realni novca ima, samo je pitanje raspodjele i prioriteta. Danas su oduzeli studentima, sutra će srednjoškolcima, a ako se to dogodi onda će se valjda ljudi probuditi i poduzeti nešto da se stvari promjene. Iako oni koji imaju koristi od bilo koje stranke se neće ni buniti protiv iste. I tako u krug dok ljudi skupljaju boce i kopaju po kontejnerima, no s druge strane, tako nam i treba kad je lakše ići linijom manjeg otpora i biti ovca kojoj treba pastir, nego misliti svojom glavom i biti neovisan, te poduzeti nešto kako bi se izborili za svoja prava i omogućili si koliko toliko normalan život u i dalje najskupljem gradu u državi, koji je s druge strane pod posebnom državnom skrbi i koji postaje grad heroj jednom godišnje. Apsurd i sramota, na kraju zaključuje Saša Đapić.