Pretraga

Ne da ti se pisati seminarski pa ćeš platiti nekome da ti napiše? Nisi samo nepošten, već i jako glup

A- A+

Da bi nešto ostvario u životu, moraš uložiti neki trud. Jasno, svi tražimo prečace i načine kako lakše doći do cilja. Tu vrstu pragmatičnosti možemo nazvati i praktičnom inteligencijom. No, to ne znači da nema granica. Većina nas neće ubijati, tući, krasti kako bismo došli do željenog cilja. I ne zato što je svima ponaosob to odbojno i neprihvatljivo, već smo se kao društvo dogovorili da to nećemo raditi jedni drugima. A one koji to rade ćemo kazniti. Jer ne oštećuju samo jednu osobu, već cijelo društvo. Naše vrijednosti, dogovore i obećanja. U određenim slučajevima, našu golu egzistenciju. Moralne i zakonske norme su, dakle, nešto kao naš sustav samoobrane. Samoobrane društva od dekadencije, od propadanja i urušavanja iznutra, od gubljenja svoje svrhe.

Foto: Pixabay

I ja sam bio student. Iako volim pisati, štoviše, to mi je posao, seminari mi nisu bili ni približno najdraža stvar na svijetu. Često po dvadeset i nešto stranica, hrpa literature, dosadna i tvrda forma, citati. Sve to za jedan seminar koji profesor, nažalost, često i ne pročita. No, nikada mi, ni u najtežim trenucima studiranja, nije palo na pamet da platim nekome da napiše rad umjesto mene. Zašto?

Izdvojeni članak

Tvrtke koje pišu diplomske radove su u sivoj zoni, teško je dokazati da rade nešto ilegalno

Zato što je to nepošteno?

Odgovor je jednostavan – da, nepošteno je! Da bi nešto ostvario u životu, moraš uložiti neki trud. Jasno, svi tražimo prečace i načine kako lakše doći do cilja. Tu vrstu pragmatičnosti možemo nazvati i praktičnom inteligencijom. No, to ne znači da nema granica. Većina nas neće ubijati, tući, krasti kako bismo došli do željenog cilja. I ne zato što je svima ponaosob to odbojno i neprihvatljivo, već smo se kao društvo dogovorili da to nećemo raditi jedni drugima. A one koji to rade ćemo kazniti. Jer ne oštećuju samo jednu osobu, već cijelo društvo. Naše vrijednosti, dogovore i obećanja. U određenim slučajevima, našu golu egzistenciju. Moralne i zakonske norme su, dakle, nešto kao naš sustav samoobrane. Samoobrane društva od dekadencije, od propadanja i urušavanja iznutra, od gubljenja svoje svrhe.

Kakve to veze ima s kupovinom akademskih radova? Svakakve. Vidiš, kada se odlučiš kupiti akademski rad, ti prvenstveno – kradeš. Seminarski rad obično je nekakav uvjet za polaganje kolegija, a završni i diplomski radovi za završetak jedne razine studija. Kao takvi, nose određenu količinu ECTS bodova, a ti bodovi koštaju, od stotinjak do dvjestotinjak kuna. Nekima to subvencionira država, neki školarinu plaćaju sami. No, jedno je nesporno – studiranje košta. Kada kupiš neki akademski rad i položiš pet, deset ili trideset ECTS bodova, zapravo si oštetio faks i državu, a možda čak i sebe, za novac koji je utrošen da se podmiri školarina u iznosu tog broja bodova.

Nepošteno je i prema tvojim kolegama. Većina je njih pristala na pravila igre. Pošteno i vrijedno obavljaju svoje studentske obveze. Neki od njih usto i rade. I da žele, ne bi si mogli priuštiti da plate nekome da umjesto njih obavi posao. Kada ti, tvrđeg obraza i debljeg novčanika to radiš, direktno štetiš tim ljudima, svojim kolegama, nekima koje nazivaš i prijateljima. I znam da možda nisi uvjeren nakon ove moje moralne lekcije. Ali to nije jedini razlog zašto bi trebao razmisliti prije nego platiš nekome da ti napiše rad. Naglasak na platiš.

Tko plati, idiot

Naši zakoni kažu da postoje nemoralni poslovi. Jednostavno je – ako si nekome ponudio neku nemoralnu uslugu ili obavio nešto nepošteno, gubiš pravo da budeš plaćen za taj posao. Tako recimo, ako prodaješ pokvareno mlijeko, a kupac ti ne da novac, ne možeš se baš potužiti državi. Istu paralelu možemo povući s akademskim radovima. Pisanje radova umjesto drugih je nemoralan posao, što znači da dobivenu uslugu, kao student koji će rad uzeti, nisi dužan platiti.

Izdvojeni članak

SC objavio oglas firme koja piše akademske radove: Opravdanje upravitelja je baš bizarno

Drugim riječima, čim odlučiš platiti za rad, nastao putem nemoralnog posla, ti si glup. Jer nemoralne se usluge ne moraju platiti, a pisac rada ne može te tužiti jer – opet – nisi mu zakonski dužan platiti. ‘Ne, ne, ne’, netko će reći, ‘moraš platiti prije nego što dobiješ rad’. No, surova je stvarnost da si i u tom slučaju – pogađaš – glup. Ako si, naime, platio prije nego što si dobio ikakav rad, plaćaš mačka u vreći. Ne znaš što ćeš dobiti, kakve će kvalitete biti rad, hoće li biti relevantan, originalan, upotrebljiv.

Štoviše, nikako ne možeš biti siguran da će tvoj rad napisati neki stručnjak. Kako se firme koje prodaju takve radove često oglašavaju na student servisu, vrlo je izvjesno da će tvoj rad pisati neki student. Možda ti studiraš filozofiju, a rad će pisati novinar ili sociolog ili kroatist. Možda ta osoba ne zna ni citirati. Možda je, kako i radi nemoralan posao, sklona drugim nemoralnim stvarima pa će ga dobrim dijelom prepisati. Sve su to i više nego relevantni rizični faktori. Na kraju dana, ne znaš hoćeš li rad uopće dobiti. I ako ga ne dobiješ, ne možeš se žaliti da ga nisi dobio.

Nije bitno koliki udio rada plaćaš odmah, a koliko nakon što dobiješ rad. Čim si novac dao prije nego što si išta dobio, glup si. Čim ga platiš nakon šta si ga dobio, glup si.

Nemoj bit’ glup.


*Komentar je stav autora

Ne da ti se pisati seminarski pa ćeš platiti nekome da ti napiše? Nisi samo nepošten, već i jako glup
Share via
Copy link
Powered by Social Snap